Čovjek bez prava je robSloboda počinje poznavanjem
vlastitih prava.
Uncategorised
- Detalji
- Autor: krznar
- Kategorija: Uncategorised
- Pregleda: 13
Zakon o obveznim odnosima — dio 1/3
HRVATSKI SABOR
707
Na temelju članka 88. Ustava Republike Hrvatske donosim
ODLUKU
O PROGLAŠENJU ZAKONA O OBVEZNIM ODNOSIMA
Proglašavam Zakon o obveznim odnosima, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 25. veljače 2005. godine.
Broj: 01-081-05-768/2
Zagreb, 4. ožujka 2005.
Predsjednik
Republike Hrvatske
Stjepan Mesić, v. r.
ZAKON O OBVEZNIM ODNOSIMA
Dio prvi
OPĆI DIO
Glava I.
OSNOVNA NAČELA
Cilj i sadržaj zakona
Članak 1.
Ovim se Zakonom uređuju osnove obveznih odnosa (opći dio) te ugovorni i izvanugovorni obvezni odnosi (posebni dio).
Sloboda uređivanja obveznih odnosa
Članak 2.
Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.
Ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu
Članak 3.
Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su.
Načelo savjesnosti i poštenja
Članak 4.
U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
Dužnost suradnje
Članak 5.
Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.
Zabrana zlouporabe prava
Članak 6.
Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.
Načelo jednake vrijednosti činidaba
Članak 7.
(1) Pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.
Zabrana prouzročenja štete
Članak 8.
Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
Dužnost ispunjenja obveze
Članak 9.
Sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.
Ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava
Članak 10.
(1) Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
(3) Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.
Dispozitivni karakter odredaba Zakona
Članak 11.
Sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drukčije nego što je ovim Zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovoga Zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo.
Primjena običaja i prakse
Članak 12.
(1) U obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju se trgovački običaji čiju su primjenu ugovorili i praksa koju su međusobno razvili.
(2) U obveznim odnosima iz stavka 1. ovoga članka primjenjuju se i trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju u istim takvim odnosima, ako sudionici u njima nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu.
(3) Trgovački običaji i praksa koju su trgovci međusobno razvili, za čiju su primjenu ispunjene pretpostavke iz ovoga Zakona, primjenjuju se i ako su suprotni dispozitivnom propisu.
(4) U obveznim odnosima među ostalim sudionicima primjenjuju se običaji kad je njihova primjena ugovorena ili zakonom propisana.
Postupanje u skladu sa statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima
Članak 13.
(1) Pravne osobe u zasnivanju obveznog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima.
(2) Ali ugovor koji je sklopljen ili druga pravna radnja koja je poduzeta suprotno statutu, društvenom ugovoru, odnosno pravilima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili je zakonom drukčije određeno.
Primjena pojedinih odredaba na trgovačke ugovore i druge pravne poslove
Članak 14.
(1) Odredbe ovoga Zakona što se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za trgovačke ugovore nije izrijekom drukčije određeno.
(2) Trgovački ugovori, prema ovom Zakonu, jesu ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.
(3) Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na ugovore na odgovarajući se način primjenjuju i na druge pravne poslove.
Zaštita prava
Članak 15.
(1) Osoba koja smatra da je neko njezino pravo povrijeđeno ovlaštena ga je štititi i ostvarivati putem suda, ako zakonom odlučivanje nije povjereno nekom drugom nadležnom tijelu.
(2) Tko bi samovlasno pribavljao ili štitio neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu pripada, prekoračivši time granice nužne obrane ili druge zakonom dopuštene samopomoći, odgovoran je za to.
Glava II.
SUDIONICI OBVEZNIH ODNOSA
Pojam
Članak 16.
Sudionici obveznih odnosa su fizičke i pravne osobe.
Pravna sposobnost
Članak 17.
(1) Svaka fizička i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza.
(2) Uzima se da je začeto dijete rođeno, kadgod se radi o njegovim probicima, pod uvjetom da se rodi živo.
(3) Smatra se da je dijete rođeno živo, ne utvrdi li se suprotno.
(4) U dvojbi koja je od više osoba prije umrla, smatra se da su umrle istodobno, ne utvrdi li se da je jedna umrla prije druge.
(5) Pravna osoba stječe pravnu sposobnost danom svojega nastanka koji se utvrđuje posebnim propisima.
Poslovna sposobnost
Članak 18.
(1) Poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima volje stvarati pravne učinke.
(2) Poslovnu sposobnost fizička osoba stječe punoljetnošću, a pravna danom nastanka, ako zakonom nije drukčije određeno.
(3) Osoba koja nije punoljetna može stvarati samo pravne učinke određene zakonom.
(4) Umjesto osobe koja nema poslovnu sposobnost očitovat će svoju volju njezin zakonski zastupnik ili skrbnik.
(5) Za pravnu osobu volju očituju njezina tijela u pravnim poslovima i postupcima koje poduzimaju u tome svojstvu.
(6) U sumnji je li osoba iz stavka 5. ovoga članka postupala u svojstvu tijela pravne osobe, smatrat će se da jest, ako treći nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ta osoba postupa u tom svojstvu.
Prava osobnosti
Članak 19.
(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.
(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.
(3) Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.
Glava III.
NASTANAK OBVEZA
Članak 20.
(1) Obveze nastaju na osnovi pravnih poslova, prouzročenjem štete, stjecanjem bez osnove, poslovodstvom bez naloga, javnim obećanjem nagrade i izdavanjem vrijednosnih papira.
(2) Obveze mogu nastati i na osnovi odluke suda ili druge javne vlasti.
Glava IV.
VRSTE OBVEZA
Odjeljak 1.
NOVČANE OBVEZE
Odsjek 1.
OPĆE ODREDBE
Načelo monetarnog nominalizma
Članak 21.
Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo.
Valuta obveze
Članak 22.
(1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.
(2) U tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.
(3) Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.
(4) Odredbe ovoga Zakona o kamatama primjenjuju se na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena.
Indeksna klauzula
Članak 23.
Dopuštena je odredba ugovora kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promjene cijena dobara, robe i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe.
Klizna skala
Članak 24.
U ugovorima u kojima se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti određene predmete dopušteno je ugovoriti da će cijena ovisiti o cijeni materijala, rada i drugih čimbenika koji utječu na visinu troškova proizvodnje, u određeno vrijeme na određenom tržištu.
Plaćanje prije roka
Članak 25.
(1) Dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka.
(2) Ništetna je odredba ugovora kojom se dužnik odriče toga prava.
(3) U slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.
Odsjek 2.
UGOVORNE KAMATE
Stopa ugovornih kamata
Članak 26.
(1) Stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
(2) Stopa ugovornih kamata između trgovaca, odnosno trgovca i osobe javnog prava ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka, uvećane za polovinu te stope.
(3) Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.
(4) Ako su ugovorene više kamate od dopuštenih, primijenit će se najviša dopuštena kamatna stopa.
(5) Stopa ugovornih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine.
Kamate na kamate
Članak 27.
(1) Ništetna je odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kad dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.
(2) Ali se može, uz ograničenja iz članka 26. ovoga Zakona, unaprijed ugovoriti povećana godišnja kamatna stopa, ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme.
(3) Odredba iz stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na pologe kod banaka i drugih financijskih institucija.
Kamate u nenovčanim obvezama
Članak 28.
Odredbe ovoga Zakona o ugovornim kamatama na odgovarajući način vrijede i za ostale obveze kojima su objekt činidbe stvari određene po rodu.
Odsjek 3.
ZATEZNE KAMATE
Kad se duguju
Članak 29.
(1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.
(2) Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena.
(3) Uz ograničenje iz stavka 2. članka 26. ovoga Zakona, kod trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava strane mogu ugovoriti drukčiju stopu zateznih kamata.
(4) Ali ništetna je odredba ugovora iz stavka 3. ovoga članka ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenom stopom zateznih kamata, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana.
(5) Prilikom ocjene je li odredba ugovora o stopi zateznih kamata ništetna uzet će se, između ostalog, u obzir jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonom predviđene stope zateznih kamata.
(6) Ako je, u slučaju iz stavka 2. članka 26. ovoga Zakona, stopa ugovornih kamata viša od stope zateznih kamata, one teku i poslije dužnikova zakašnjenja.
(7) Stopa zateznih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine.
(8) Hrvatska narodna banka dužna je svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti eskontnu stopu u »Narodnim novinama«.
Pravo na potpunu naknadu
Članak 30.
(1) Vjerovnik ima pravo na zatezne kamate bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja.
(2) Ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog dužnikova zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zateznih kamata, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.
Kamate na kamate
Članak 31.
(1) Na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno.
(2) Na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
Odjeljak 2.
OBVEZE S VIŠE ČINIDABA
Odsjek 1.
ALTERNATIVNE OBVEZE
Pravo izbora
Članak 32.
Ako neka obveza ima dvije ili više činidaba, ali je dužnik dužan ispuniti samo jednu da bi se oslobodio obveze, pravo izbora, ako nije što drugo ugovoreno, pripada dužniku, i obveza prestaje kad on ispuni činidbu koju je izabrao.
Neopozivost i učinak izbora
Članak 33.
(1) Izbor je učinjen kad strana kojoj pripada pravo izbora obavijesti drugu stranu o tome što je izabrala, i od toga trenutka izbor se više ne može mijenjati.
(2) Učinjenim izborom uzima se da je obveza od početka bila jednostavna i da je njezin objekt od početka bila izabrana činidba.
Trajanje prava izbora
Članak 34.
(1) Dužnik ima pravo izbora sve dok u ovršnom postupku jedna od dugovanih stvari ne bude potpuno ili djelomično predana vjerovniku po njegovu izboru.
(2) Ako pravo izbora pripada vjerovniku, a on se ne očituje o izboru u roku određenom za ispunjenje, dužnik ga može pozvati da učini izbor i za to mu odrediti primjeren rok poslije čijeg isteka pravo izbora prelazi na dužnika.
Izbor povjeren trećoj osobi
Članak 35.
Ako izbor treba učiniti neka treća osoba, a ona to ne učini, svaka strana može zahtijevati da izbor obavi sud.
Ograničenje na preostalu činidbu
Članak 36.
Ako je jedna činidba postala nemoguća zbog nekog događaja za koji ne odgovara nijedna strana, obveza se ograničuje na preostalu činidbu.
Ograničenje u slučaju odgovornosti jedne strane
Članak 37.
(1) Kad je jedna činidba postala nemoguća zbog događaja za koji je odgovoran dužnik, obveza se ograničuje na preostalu činidbu u slučaju da pravo izbora pripada njemu, a ako pravo izbora pripada vjerovniku, on može po svojem izboru zahtijevati preostalu činidbu ili naknadu štete.
(2) Kad je jedna činidba postala nemoguća zbog događaja za koji je odgovoran vjerovnik, dužnikova obveza prestaje, ali u slučaju da dužniku pripada pravo izbora, on može zahtijevati naknadu štete i ispuniti svoju obvezu preostalom činidbom, a ako pravo izbora ima vjerovnik, on može dati naknadu štete i zahtijevati preostalu činidbu.
Odsjek 2.
FAKULTATIVNE OBVEZE I FAKULTATIVNE TRAŽBINE
I. FAKULTATIVNE OBVEZE
Ovlaštenje dužnika
Članak 38.
Dužnik čija obveza ima jednu činidbu, ali mu je dopušteno da se oslobodi svoje obveze ispunjenjem neke druge određene činidbe, može se koristiti tom mogućnošću sve dok vjerovnik u ovršnom postupku ne primi potpuno ili djelomično ispunjenje činidbe.
Ovlaštenja vjerovnika
Članak 39.
(1) Vjerovnik u fakultativnoj obvezi može zahtijevati od dužnika samo dugovanu činidbu, ali ne i drugu činidbu kojom dužnik, ako hoće, može također ispuniti svoju obvezu.
(2) Kad dugovana činidba postane nemoguća zbog događaja za koji dužnik odgovara, vjerovnik može zahtijevati samo naknadu štete, ali se dužnik može osloboditi obveze ispunjenjem onoga na što je ovlašten umjesto dugovane činidbe.
II. FAKULTATIVNE TRAŽBINE
Članak 40.
(1) Kad je ugovorom ili zakonom predviđeno da vjerovnik može umjesto dugovane činidbe zahtijevati od dužnika neku drugu određenu činidbu, dužnik je dužan ispuniti mu tu činidbu, ako vjerovnik to zahtijeva.
(2) U ostalom, za fakultativne tražbine vrijede, prema namjeri ugovaratelja i prema prilikama posla, odgovarajuća pravila o fakultativnim i alternativnim obvezama.
Odjeljak 3.
OBVEZE S VIŠE DUŽNIKA I VJEROVNIKA
Odsjek 1.
DJELJIVE OBVEZE
Dijeljenje duga i tražbine
Članak 41.
(1) Obveza je djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače obveza je nedjeljiva.
(2) Kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drukčija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio duga.
(3) Kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više vjerovnika, tražbina se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno i svaki vjerovnik može zahtijevati samo svoj dio tražbine.
Predmnjeva solidarnosti
Članak 42.
Kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom, oni odgovaraju vjerovniku solidarno, osim ako su ugovaratelji izrijekom otklonili solidarnu odgovornost.
Odsjek 2.
SOLIDARNE OBVEZE
I. SOLIDARNOST DUŽNIKA
Sadržaj solidarnosti dužnika
Članak 43.
(1) Svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju.
(2) Od više solidarnih dužnika svaki može dugovati s drugim rokom ispunjenja, pod drugim uvjetima i uopće s različitim odstupanjima.
Prijeboj
Članak 44.
(1) Svaki se solidarni dužnik može pozvati na prijeboj koji je učinio njegov sudužnik.
(2) Tražbinu koja pripada solidarnom dužniku ne mogu prebijati ostali sudužnici.
Otpust duga
Članak 45.
(1) Otpust duga učinjen sporazumno s jednim solidarnim dužnikom oslobađa obveze i ostale dužnike.
(2) Ali ako je otpust imao za svrhu osloboditi obveze samo dužnika s kojim je učinjen, solidarna obveza smanjuje se za dio duga koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici odgovaraju solidarno za ostatak duga.
Obnova
Članak 46.
(1) Obnovom koju je vjerovnik učinio s jednim solidarnim dužnikom oslobađaju se i ostali dužnici.
(2) Ako su vjerovnik i dužnik obnovu ograničili na dio obveze koji dolazi na ovoga, obveza ostalih ne prestaje nego se samo smanjuje za taj dio.
Nagodba
Članak 47.
Nagodba što ju je sklopio jedan od solidarnih dužnika s vjerovnikom nema učinak prema ostalim dužnicima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu nagodbu, ako ona nije ograničena na dužnika s kojim je sklopljena.
Sjedinjenje
Članak 48.
Kad se u jednoj osobi sjedini svojstvo vjerovnika i svojstvo dužnika iste solidarne obveze, obveza ostalih dužnika smanjuje se za iznos dijela koji na njega pada.
Zakašnjenje vjerovnika
Članak 49.
Kad vjerovnik dođe u zakašnjenje prema jednom solidarnom dužniku, on je u zakašnjenju i prema ostalim solidarnim dužnicima.
Zakašnjenje jednog dužnika i priznanje duga
Članak 50.
(1) Zakašnjenje jednoga solidarnog dužnika nema učinak prema ostalim dužnicima.
(2) Isto vrijedi i kad jedan od solidarnih dužnika prizna dug.
Zastoj i prekid zastare; odricanje od zastare
Članak 51.
(1) Ako zastara ne teče ili je prekinuta prema jednom dužniku, ona teče za ostale solidarne dužnike i može se navršiti, ali dužnik prema kojem obveza nije zastarjela i koji ju je morao ispuniti ima pravo zahtijevati od ostalih dužnika prema kojima je obveza zastarjela da mu naknade svaki svoj dio duga.
(2) Odricanje od navršene zastare nema učinak prema ostalim dužnicima.
Pravo ispunitelja na naknadu
Članak 52.
(1) Dužnik koji je ispunio obvezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio duga koji pada na njega.
(2) Pri tome nije od utjecaja okolnost što je vjerovnik nekog od sudužnika oslobodio duga ili mu je dug smanjio.
(3) Dio koji pada na dužnika od kojega se ne može dobiti naknada dijeli se razmjerno na sve dužnike.
Podjela na jednake dijelove i iznimka
Članak 53.
(1) Ako nije što drugo ugovoreno ili inače ne proizlazi iz pravnih odnosa sudionika u poslu, na svakog dužnika dolazi jednak dio duga.
(2) Ali ako je solidarna obveza osnovana u isključivom interesu jednoga solidarnog dužnika, on je dužan naknaditi cijeli iznos duga sudužniku koji je namirio vjerovnika.
II. SOLIDARNOST VJEROVNIKA
Solidarnost se ne predmnijeva
Članak 54.
Kad na vjerovnikovoj strani ima više osoba, one su solidarne samo kad je solidarnost ugovorena ili zakonom određena.
Sadržaj solidarnosti
Članak 55.
(1) Svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ispunjenje cijele obveze, ali kad jedan od njih bude namiren, obveza prestaje i prema ostalim vjerovnicima.
(2) Dužnik može ispuniti obvezu vjerovniku kojega sam izabere, sve dok neki vjerovnik ne zatraži ispunjenje.
Prijeboj
Članak 56.
Dužnik može svoj dug prebiti s tražbinom koju ima prema vjerovniku koji mu zahtijeva ispunjenje.
Otpust duga i obnova
Članak 57.
Otpustom duga i obnovom između dužnika i jednog vjerovnika smanjuje se solidarna obveza za onoliko koliko iznosi dio te tražbine vjerovnika.
Nagodba
Članak 58.
Nagodba što ju je sklopio jedan od solidarnih vjerovnika s dužnikom nema učinak prema ostalim vjerovnicima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu nagodbu, osim kad se ona odnosi samo na dio vjerovnika s kojim je sklopljena.
Sjedinjenje
Članak 59.
Kad se u osobi jednoga solidarnog vjerovnika sjedini i svojstvo dužnika, svaki od ostalih solidarnih vjerovnika može od njega zahtijevati ispunjenje samo svog dijela tražbine.
Zakašnjenje
Članak 60.
(1) Kad dužnik dođe u zakašnjenje prema jednom solidarnom vjerovniku, on je u zakašnjenju i prema ostalim vjerovnicima.
(2) Zakašnjenje jednoga solidarnog vjerovnika djeluje i prema ostalim vjerovnicima.
Priznanje duga
Članak 61.
Priznanje duga učinjeno jednom vjerovniku koristi svim vjerovnicima.
Zastara
Članak 62.
(1) Ako jedan vjerovnik prekine zastaru ili ako prema njemu ne teče zastara, to ne koristi ostalim vjerovnicima i prema njima zastara teče i dalje.
(2) Odricanje od zastare učinjeno prema jednom vjerovniku koristi i ostalim vjerovnicima.
Odnosi između vjerovnika nakon ispunjenja
Članak 63.
(1) Svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od vjerovnika koji je primio ispunjenje od dužnika da mu preda dio koji mu pripada.
(2) Ako iz odnosa među vjerovnicima ne proistječe što drugo, svakom solidarnom vjerovniku pripada jednak dio.
Odsjek 3.
NEDJELJIVE OBVEZE
Članak 64.
(1) Na nedjeljive obveze u kojima ima više dužnika na odgovarajući se način primjenjuju propisi o solidarnim obvezama.
(2) Kad u nedjeljivoj obvezi ima više vjerovnika među kojima nije ni ugovorena ni zakonom određena solidarnost, jedan vjerovnik može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu njemu samo ako je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenje, a inače svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno, ili da je položi sudu ili javnom bilježniku.
Glava V.
UČINCI OBVEZA
Odjeljak 1.
Opće pravilo
Članak 65.
(1) Na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je.
(2) Za ispunjenje obveze dužnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom.
Odjeljak 2.
POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI
Opće pravilo
Članak 66.
(1) Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.
(2) Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.
(3) Pod pravnom radnjom razumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza.
Pretpostavke pobijanja
Članak 67.
(1) Naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(2) Ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.
(3) Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(4) Odricanje od nasljedstva smatra se besplatnim raspolaganjem.
Isključenje pobijanja
Članak 68.
Ne mogu se pobijati zbog oštećenja vjerovnika uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika.
Sredstva pobijanja
Članak 69.
(1) Pravna radnja dužnika pobija se tužbom ili prigovorom.
(2) Tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih sljednika.
(3) Ako je treći otuđio nekim naplatnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prednika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio besplatnim poslom, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja i ako on to nije znao.
(4) Tuženik može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu.
Učinak pobijanja
Članak 70.
Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.
Rok za podnošenje tužbe
Članak 71.
(1) Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 67. stavka 1. ovoga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine.
(2) Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.
Odjeljak 3.
PRAVO ZADRŽANJA
Pojam i sadržaj
Članak 72.
(1) Vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina.
(2) Ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje, vjerovnik ima pravo zadržanja iako njegova tražbina nije dospjela.
Iznimke
Članak 73.
(1) Vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje.
(2) On ne može zadržati ni punomoć dobivenu od dužnika, a ni druge dužnikove isprave, iskaznice, dopise i ostale slične stvari, kao ni druge stvari koje se ne mogu izložiti prodaji.
Obveza povrata stvari prije namirenja tražbine
Članak 74.
Vjerovnik je dužan vratiti stvar dužniku ako mu ovaj dade odgovarajuće osiguranje njegove tražbine.
Učinak prava zadržanja
Članak 75.
Vjerovnik koji drži dužnikovu stvar na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika.
Odjeljak 4.
VJEROVNIKOVA PRAVA U POSEBNIM SLUČAJEVIMA
Kad se činidba sastoji u davanju stvari određenih po rodu
Članak 76.
Kad se činidba sastoji u davanju stvari određenih po rodu, a dužnik dođe u zakašnjenje, vjerovnik, pošto je prethodno o tome obavijestio dužnika, može po svom izboru pribaviti stvar istoga roda i zahtijevati od dužnika naknadu cijene i naknadu štete ili zahtijevati vrijednost dugovanih stvari i naknadu štete.
Kad se činidba sastoji u činjenju
Članak 77.
Kad se činidba sastoji u činjenju, a dužnik tu činidbu nije na vrijeme ispunio, vjerovnik može, obavijestivši o tome prethodno dužnika, sam o trošku dužnika uraditi ono što je dužnik bio dužan uraditi, a od dužnika zahtijevati naknadu štete zbog zakašnjenja, a i naknadu druge štete koju trpi zbog takva načina ispunjenja.
Kad se činidba sastoji u propuštanju
Članak 78.
(1) Kad se činidba sastoji u propuštanju, vjerovnik ima pravo na naknadu štete samim tim što je dužnik postupio protivno svojoj obvezi.
(2) Ako je nešto sagrađeno protivno obvezi, vjerovnik može zahtijevati da se to ukloni o trošku dužnika i da mu dužnik naknadi štetu koju je pretrpio u vezi s građenjem i uklanjanjem.
(3) Sud može, kad misli da je to očito korisnije, uzimajući u obzir javni interes i opravdani interes vjerovnika, odlučiti da se ne ruši ono što je sagrađeno već da se vjerovniku naknadi šteta u novcu.
Pravo zahtijevati naknadu umjesto dosuđenog
Članak 79.
(1) Ako dužnik ne ispuni svoju obvezu u roku koji mu je određen pravomoćnom odlukom, vjerovnik ga može pozvati da je ispuni u naknadnom primjerenom roku i izjaviti da nakon isteka toga roka neće primiti ispunjenje nego će zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja.
(2) Nakon isteka naknadnog roka vjerovnik može zahtijevati samo naknadu štete zbog neispunjenja.
Glava VI.
PROMJENE U OBVEZNOM ODNOSU
Odjeljak 1.
PROMJENE NA STRANI SUBJEKATA
Odsjek 1.
USTUP TRAŽBINE (CESIJA)
I. OPĆE ODREDBE
Koje se tražbine mogu prenijeti ugovorom
Članak 80.
(1) Vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.
(2) Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka.
Sporedna prava
Članak 81.
(1) S tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl.
(2) Ipak, ustupitelj može predati založenu stvar primatelju samo ako zalogodavac pristane na to, inače ona ostaje kod ustupitelja da je čuva za račun primatelja.
(3) Smatra se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom.
Obavješćivanje dužnika
Članak 82.
(1) Za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju.
(2) Ispunjenje ustupitelju prije obavijesti o ustupanju pravovaljano je i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obveza ostaje i on ju je dužan ispuniti.
Višestruko ustupanje
Članak 83.
Ako je vjerovnik ustupio istu tražbinu raznim osobama, tražbina pripada primatelju o kome je ustupitelj prvo obavijestio dužnika, odnosno koji se prvi javio dužniku.
II. ODNOS PRIMATELJA I DUŽNIKA
Članak 84.
(1) Primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.
(2) Dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje.
III. ODNOS USTUPITELJA I PRIMATELJA
Predaja isprava o dugu
Članak 85.
(1) Ustupitelj je dužan predati primatelju obveznicu ili drugu ispravu o dugu, ako ih ima, te druge dokaze o ustupljenoj tražbini i sporednim pravima.
(2) Ako je ustupitelj prenio na primatelja samo jedan dio tražbine, dužan je predati mu ovjerovljeni prijepis obveznice ili koje druge isprave kojom se dokazuje postojanje ustupljene tražbine.
(3) Ustupitelj je dužan primatelju, na njegov zahtjev, izdati ovjerovljenu potvrdu o ustupanju.
Odgovornost za postojanje tražbine
Članak 86.
Kad je tražbina ustupljena naplatnim ugovorom, ustupitelj odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja.
Odgovornost za naplativost
Članak 87.
(1) Ustupitelj odgovara za naplativost ustupljene tražbine ako je to bilo ugovoreno, ali samo do visine onoga što je primio od primatelja, te za naplativost kamata, troškova oko ustupanja i troškova postupka protiv dužnika.
(2) Veća odgovornost savjesnog ustupitelja ne može se ugovoriti.
IV. POSEBNI SLUČAJEVI USTUPANJA TRAŽBINE
Ustupanje umjesto ispunjenja ili radi ispunjenja
Članak 88.
(1) Kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine.
(2) Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu.
(3) U oba slučaja primatelj je dužan predati ustupitelju sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju.
(4) U slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju.
Ustupanje radi osiguranja
Članak 89.
Kad je ustupanje učinjeno radi osiguranja primateljeve tražbine prema ustupitelju, primatelj je dužan brinuti se s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina o naplati ustupljene tražbine te nakon naplate, pošto zadrži koliko je potrebno za namirenje vlastite tražbine prema ustupitelju, ovome predati višak.
Odsjek 2.
SUBROGACIJA
Pojam i sadržaj
Članak 90.
(1) U slučaju ispunjenja tuđe obveze svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima.
(2) Vjerovnikova prava mogu prijeći na ispunitelja i na temelju ugovora između dužnika i ispunitelja, sklopljenog prije ispunjenja.
(3) U ovim slučajevima subrogacija ispunitelja u prava vjerovnika nastaje ispunjenjem.
Zakonska subrogacija
Članak 91.
Kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima.
Subrogacija u slučaju djelomičnog ispunjenja
Članak 92.
(1) U slučaju djelomičnog ispunjenja vjerovnikove tražbine na ispunitelja prelaze sporedna prava kojima je osigurano ispunjenje te tražbine samo ako nisu potrebna za ispunjenje ostatka vjerovnikove tražbine.
(2) Ali vjerovnik i ispunitelj mogu ugovoriti da će se koristiti jamstvima razmjerno svojim tražbinama, a mogu ugovoriti i da će ispunitelj imati pravo prvenstvene naplate.
Dokazi i sredstva osiguranja
Članak 93.
(1) Vjerovnik je dužan predati ispunitelju sredstva kojima se tražbina dokazuje ili osigurava.
(2) Iznimno, vjerovnik može predati ispunitelju stvar koju je primio u zalog od dužnika ili nekoga drugog samo ako zalogodavac pristane na to, inače ona ostaje kod vjerovnika da je drži i čuva za račun ispunitelja.
Koliko se može zahtijevati od dužnika
Članak 94.
Ispunitelj na kojega je prešla tražbina ne može zahtijevati od dužnika više nego što je isplatio vjerovniku.
Isključenje odgovornosti vjerovnika
Članak 95.
(1) Vjerovnik koji je primio ispunjenje od treće osobe ne odgovara za postojanje i naplativost tražbine u vrijeme ispunjenja.
(2) Ovim se ne isključuje primjena pravila o stjecanju bez osnove.
Odsjek 3.
PREUZIMANJE DUGA
Ugovor o preuzimanju duga
Članak 96.
(1) Dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik.
(2) O sklopljenom ugovoru može vjerovnika izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može vjerovnik priopćiti svoj pristanak na preuzimanje duga.
(3) Smatra se da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja, koje je ovaj učinio u svoje ime.
(4) Ugovaratelji, a i svaki od njih napose, mogu pozvati vjerovnika da se u određenom roku očituje, pristaje li na preuzimanje duga, pa ako se vjerovnik u određenom roku ne očituje, smatra se da nije dao svoj pristanak.
(5) Ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja sve dok vjerovnik ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, ili odbije dati pristanak.
Kad je dug osiguran hipotekom
Članak 97.
(1) Kad je prilikom otuđenja neke nekretnine na kojoj postoji hipoteka ugovoreno između pribavitelja i otuđitelja da će pribavitelj preuzeti dug prema hipotekarnom vjerovniku, smatra se da je hipotekarni vjerovnik dao pristanak na ugovor o preuzimanju duga, ako ga, na pisani poziv otuđitelja, nije odbio u roku od tri mjeseca od primitka poziva.
(2) U pisanom pozivu vjerovniku se mora skrenuti pozornost na ovu posljedicu, inače će se smatrati kao da poziv nije upućen.
Promjena dužnika
Članak 98.
(1) Preuzimanjem duga preuzimatelj stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obveze.
(2) Ali ako je u vrijeme vjerovnikova pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimatelj bio prezadužen, a vjerovnik to nije znao niti je morao znati, prijašnji dužnik ne oslobađa se obveze, a ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o pristupanju dugu.
(3) Između preuzimatelja i vjerovnika postoji ista obveza koja je dotle postojala između prijašnjeg dužnika i vjerovnika.
Sporedna prava
Članak 99.
(1) Sporedna prava koja su dotle postojala uz tražbinu ostaju i nadalje, ali jamstva te zalozi koje su dale treće osobe prestaju ako jamci i zalogodavci ne pristaju da odgovaraju i za novog dužnika.
(2) Ako nije što drugo ugovoreno, preuzimatelj ne odgovara za nenaplaćene kamate koje su dospjele do preuzimanja.
Prigovori
Članak 100.
(1) Preuzimatelj može isticati vjerovniku sve prigovore koji proistječu iz pravnog odnosa između prijašnjeg dužnika i vjerovnika iz kojega potječe preuzeti dug, a i prigovore koje preuzimatelj ima prema vjerovniku.
(2) Preuzimatelj ne može isticati vjerovniku prigovore koji potječu iz njegova pravnog odnosa s prijašnjim dužnikom, a koji odnos je bio temelj preuzimanja.
Odsjek 4.
PRISTUPANJE DUGU
Ugovor o pristupanju dugu
Članak 101.
Ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obvezu pored dužnika.
Pristupanje dugu u slučaju preuzimanja
neke imovinske cjeline
Članak 102.
(1) Osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i sl.) pojedinca ili pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive.
(2) Nema pravni učinak prema vjerovnicima odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u stavku 1. ovoga članka.
Odsjek 5.
PREUZIMANJE ISPUNJENJA
Članak 103.
(1) Ispunjenje se preuzima ugovorom između dužnika i nekog trećega kojim se ovaj obvezuje ispuniti njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku.
(2) On odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika.
(3) Ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu.
Odsjek 6.
JAMSTVO
I. OPĆE ODREDBE
Pojam
Članak 104.
Ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Oblik
Članak 105.
Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanu obliku.
Sposobnost jamčenja
Članak 106.
Ugovorom o jamstvu može se obvezati samo tko ima potpunu poslovnu sposobnost.
Jamčenje za poslovno nesposobnog
Članak 107.
Tko se obveže kao jamac za obvezu neke poslovno nesposobne osobe, odgovara vjerovniku isto kao jamac poslovno sposobne osobe.
Za koje se obveze može dati
Članak 108.
(1) Jamstvo se može dati za svaku pravovaljanu obvezu, bez obzira na njezin sadržaj.
(2) Jamčiti se može i za uvjetnu obvezu, a i za određenu buduću obvezu.
(3) Jamstvo za buduću obvezu može se opozvati prije nego što obveza nastane, ako nije predviđen rok u kojem ona treba nastati.
(4) Jamstvo se može dati i za obvezu nekoga drugog jamca (jamčev jamac).
Opseg jamčeve odgovornosti
Članak 109.
(1) Jamčeva obveza ne može biti veća od obveze glavnog dužnika, a ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na mjeru dužnikove obveze.
(2) Jamac odgovara za ispunjenje cijele obveze za koju je jamčio, ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njezin dio ili na drugi način podvrgnuta lakšim uvjetima.
(3) On je dužan naknaditi potrebne troškove koje je vjerovnik učinio radi naplate duga od glavnog dužnika.
(4) Jamac odgovara i za svako povećanje obveze koje bi nastalo dužnikovim zakašnjenjem ili dužnikovom krivnjom, ako nije drukčije ugovoreno.
(5) On odgovara samo za one ugovorene kamate koje su dospjele nakon sklapanja ugovora o jamstvu.
Prijelaz vjerovnikovih prava na jamca (subrogacija)
Članak 110.
Na jamca koji je namirio vjerovnikovu tražbinu prelazi ta tražbina sa svim sporednim pravima i osiguranjima njezina ispunjenja.
II. ODNOS VJEROVNIKA I JAMCA
Oblici jamstva
Članak 111.
(1) Od jamca se može zahtijevati ispunjenje obveze ako je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pisanom pozivu.
(2) Vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od jamca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obveze, ako je očito da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njezino ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.
(3) Ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme.
(4) Jamac za obvezu nastalu iz trgovačkog ugovora odgovara kao jamac platac, ako nije što drugo ugovoreno.
Solidarnost jamaca
Članak 112.
Više jamaca nekog duga odgovaraju solidarno, bez obzira na to jesu li jamčili zajedno ili se svaki od njih obvezao prema vjerovniku odvojeno, osim kad je ugovorom njihova odgovornost uređena drukčije.
Gubitak prava na rok
Članak 113.
Ako je dužnik izgubio pravo na rok određen za ispunjenje njegove obveze, vjerovnik ipak ne može zahtijevati ispunjenje od jamca prije isteka toga roka, ako nije drukčije ugovoreno.
Stečaj glavnog dužnika
Članak 114.
(1) U slučaju stečaja glavnog dužnika vjerovnik je dužan prijaviti svoju tražbinu u stečaj i o tome obavijestiti jamca, inače odgovara jamcu za štetu koju bi ovaj imao zbog toga.
(2) Smanjenje obveze glavnog dužnika u stečajnom postupku ne povlači za sobom i odgovarajuće smanjenje jamčeve obveze, te jamac odgovara vjerovniku za cijeli iznos svoje obveze.
Smanjena odgovornost dužnikova nasljednika
Članak 115.
Jamac odgovara za cijeli iznos obveze za koji je jamčio i u slučaju kad bi se od dužnikova nasljednika mogla zahtijevati isplata samo onoga njezina dijela koji odgovara vrijednosti naslijeđene imovine.
Jamčevi prigovori
Članak 116.
(1) Jamac može isticati protiv vjerovnikova zahtjeva sve prigovore glavnog dužnika, uključujući i prigovor prijeboja, ali ne i osobne dužnikove prigovore.
(2) Dužnikovo odricanje od prigovora te njegovo priznanje vjerovnikove tražbine nema učinak prema jamcu.
(3) Jamac može isticati protiv vjerovnika i svoje osobne prigovore, na primjer, ništetnost ugovora o jamstvu, zastaru vjerovnikove tražbine prema njemu, prigovor prijeboja uzajamnih tražbina.
Dužnost obavješćivanja jamca o dužnikovu propuštanju
Članak 117.
Ako dužnik ne ispuni svoju obvezu na vrijeme, vjerovnik je dužan obavijestiti o tome jamca, inače će mu odgovarati za štetu koju bi jamac pretrpio zbog toga.
Oslobođenje jamca zbog vjerovnikova odugovlačenja
Članak 118.
(1) Jamac se oslobađa odgovornosti ako vjerovnik, na njegov poziv poslije dospjelosti tražbine, ne zahtijeva ispunjenje od glavnog dužnika u roku od mjesec dana od toga poziva.
(2) Kad rok za ispunjenje nije određen, jamac se oslobađa odgovornosti ako vjerovnik, na njegov poziv poslije isteka jedne godine od sklapanja ugovora o jamstvu, ne dade u roku od mjesec dana od toga poziva potrebnu izjavu za određivanje nadnevka ispunjenja.
Oslobođenje jamca zbog gubitka osiguranja
Članak 119.
(1) Ako vjerovnik napusti zalog ili koje drugo pravo kojim je bilo osigurano ispunjenje njegove tražbine ili ga izgubi svojom krivnjom i tako onemogući prijelaz toga prava na jamca, ovaj se oslobađa svoje obveze prema vjerovniku za onoliko za koliko bi mogao dobiti ostvarenjem toga prava.
(2) Pravilo stavka 1. ovoga članka vrijedi kako u slučaju kad je pravo nastalo prije sklapanja ugovora o jamstvu, tako i u slučaju kad je nastalo nakon toga.
III. ODNOS JAMCA I DUŽNIKA
Pravo zahtijevati naknadu od dužnika
Članak 120.
(1) Jamac koji je isplatio vjerovniku njegovu tražbinu može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, a i kamate od dana isplate.
(2) On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu s vjerovnikom od časa kad je obavijestio dužnika o tom sporu, a i na naknadu štete ako bi je bilo.
Pravo jamca solidarnog dužnika
Članak 121.
Jamac jednog od više solidarnih dužnika može zahtijevati od bilo koga od njih da mu naknadi ono što je isplatio vjerovniku, a i troškove.
Pravo jamca na prethodno osiguranje
Članak 122.
I prije nego što namiri vjerovnika, jamac koji se obvezao sa znanjem ili odobrenjem dužnika ima pravo zahtijevati od dužnika da mu dade potrebno osiguranje za njegove eventualne zahtjeve u sljedećim slučajevima: ako dužnik nije ispunio svoju obvezu o njezinoj dospjelosti, ako je vjerovnik zatražio sudskim putem naplatu od jamca i ako se dužnikovo imovinsko stanje znatno pogoršalo nakon sklapanja ugovora o jamstvu.
Gubitak prava na naknadu
Članak 123.
(1) Dužnik može koristiti protiv jamca koji je bez njegova znanja podmirio vjerovnikovu tražbinu sva pravna sredstva kojima je u času podmirenja mogao odbiti vjerovnikov zahtjev.
(2) Jamac koji je podmirio vjerovnikovu tražbinu, a o tome nije obavijestio dužnika, te je i ovaj u neznanju da je tražbina podmirena ovu ponovno podmirio, ne može zahtijevati naknadu od dužnika, ali ima pravo zahtijevati od vjerovnika da mu podmireno vrati.
Pravo na povrat podmirenog
Članak 124.
Jamac koji je bez dužnikova znanja podmirio vjerovnikovu tražbinu koja je kasnije na dužnikov zahtjev poništena, ili ugašena prijebojem, može samo zahtijevati od vjerovnika povrat podmirenog.
IV. PRAVO REGRESA
Članak 125.
Kad ima više jamaca, pa jedan od njih podmiri dospjelu tražbinu, on ima pravo zahtijevati od ostalih jamaca da mu svaki naknadi dio koji pada na njega.
V. ZASTARA
Članak 126.
(1) Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca.
(2) Kad je rok za zastaru obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika, osim kad jamac odgovara solidarno s dužnikom.
(3) Prekid zastare tražbine prema glavnom dužniku djeluje i prema jamcu samo ako je do prekida došlo nekim postupkom vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika.
(4) Zastoj zastare obveze glavnog dužnika nema učinka prema jamcu.
Odsjek 7.
PRIJENOS UGOVORA
Pretpostavke prijenosa
Članak 127.
(1) Svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz toga ugovora.
(2) Prijenosom ugovora ugovorni odnos između prenositelja i druge strane prelazi na primatelja i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na prijenos, a ako je druga strana dala svoj pristanak unaprijed, u času kad je obaviještena o prijenosu.
(3) Pristanak na prijenos ugovora valjan je samo ako je dan u propisanom ili ugovorenom obliku za valjanost prenesenog ugovora.
(4) Odredbe o sporednim pravima kod ugovora o preuzimanju duga na odgovarajući se način primjenjuju i na prijenos ugovora.
Odgovornost prenositelja
Članak 128.
(1) Prenositelj odgovara primatelju za valjanost prenesenog ugovora.
(2) On mu ne jamči da će druga strana ispuniti svoje obveze iz prenesenog ugovora, osim ako se na to posebno obvezao.
(3) On ne jamči drugoj strani da će primatelj ispuniti obveze iz ugovora, osim ako se na to posebno obvezao.
Prigovori
Članak 129.
Druga strana može isticati primatelju sve prigovore iz prenesenog ugovora, a i one koje ima iz drugih odnosa s njim, ali ne i prigovore koje ima prema prenositelju.
Odsjek 8.
UPUTA (ASIGNACIJA)
I. POJAM UGOVORA
Članak 130.
Uputom jedna osoba, uputitelj (asignant), ovlašćuje drugu osobu, upućenika (asignata), da za njezin račun ispuni nešto određenoj trećoj osobi, primatelju upute (asignataru), a ovoga ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime.
II. ODNOS PRIMATELJA UPUTE I UPUĆENIKA
Prihvat od strane upućenika
Članak 131.
(1) Primatelj upute stječe pravo zahtijevati od upućenika ispunjenje tek kad mu ovaj izjavi da prihvaća uputu.
(2) Prihvat upute ne može se opozvati.
Prigovori upućenika
Članak 132.
(1) Prihvatom upute nastaje između primatelja i upućenika obvezni odnos nezavisan od odnosa između uputitelja i upućenika, a i odnosa između uputitelja i primatelja upute.
(2) Upućenik koji je prihvatio uputu može isticati primatelju upute samo prigovore koji se tiču valjanosti prihvata, prigovore koji se temelje na sadržaju prihvata ili na sadržaju same upute, te prigovore koje ima osobno prema njemu.
Prijenos upute
Članak 133.
(1) Primatelj može uputu prenijeti na drugog i prije prihvata od upućenika, a ovaj je može prenijeti dalje, osim kad iz same upute ili posebnih okolnosti proizlazi da ona nije prenosiva.
(2) Ako je upućenik izjavio primatelju upute da prihvaća uputu, prihvat ima učinak prema svim osobama na koje bi uputa bila uzastopce prenesena.
(3) Ako je upućenik izjavio pribavitelju, na kojeg je primatelj upute prenio uputu, da je prihvaća, on ne može pribavitelju isticati prigovore koje ima prema primatelju upute osobno.
Zastara
Članak 134.
(1) Pravo primatelja upute da zahtijeva ispunjenje od upućenika zastarijeva za godinu dana.
(2) Ako za ispunjenje nije određen rok, zastara počinje teći kad upućenik prihvati uputu, a ako ju je on prihvatio prije nego što je dana primatelju upute, onda kad ovome bude dana.
III. ODNOS PRIMATELJA UPUTE I UPUTITELJA
Ako je primatelj upute vjerovnik uputitelja
Članak 135.
(1) Vjerovnik nije dužan pristati na uputu koju mu je učinio dužnik radi ispunjenja svoje obveze, ali je dužan o svom odbijanju odmah obavijestiti dužnika, inače će mu odgovarati za štetu.
(2) Vjerovnik koji je pristao na uputu dužan je pozvati upućenika da je ispuni.
Uputa nije ispunjenje
Članak 136.
(1) Kad je vjerovnik pristao na uputu učinjenu od njegova dužnika radi ispunjenja obveze, ta obveza ne prestaje, ako nije drukčije ugovoreno, ni njegovim pristankom na uputu, ni prihvatom od strane upućenika, nego tek ispunjenjem od strane upućenika.
(2) Vjerovnik koji je pristao na uputu učinjenu od njegova dužnika može zahtijevati od uputitelja da mu ispuni ono što mu duguje samo ako nije dobio ispunjenje od upućenika u vrijeme određeno u uputi.
Dužnost primatelja upute da obavijesti uputitelja
Članak 137.
Ako upućenik ne prihvati uputu ili odbije ispunjenje koje mu zahtijeva primatelj upute ili izjavi unaprijed da je neće ispuniti, primatelj upute je dužan obavijestiti odmah uputitelja o tome, inače mu odgovara za štetu.
Odustanak od prihvaćene upute
Članak 138.
Primatelj upute koji nije vjerovnik uputitelja i koji se ne želi koristiti uputom može od nje odustati, čak i ako je već izjavio da je prihvaća, ali je o tome dužan bez odgađanja obavijestiti uputitelja.
Opoziv ovlaštenja danog primatelju upute
Članak 139.
Uputitelj može opozvati ovlaštenje koje je uputom dao primatelju upute, osim ako je uputu izdao radi ispunjenja nekoga svog duga prema njemu i uopće ako je uputu izdao u njegovu interesu.
IV. ODNOS UPUTITELJA I UPUĆENIKA
Ako je upućenik dužnik uputitelja
Članak 140.
(1) Upućenik nije dužan prihvatiti uputu, čak i ako je dužnik uputitelja, osim ako se na to obvezao.
(2) Ali kad je uputa izdana na temelju upućenikova duga uputitelju, upućenik je dužan ispuniti je do iznosa toga duga, ako mu to ni po čemu nije teže od ispunjenja obveze prema uputitelju.
(3) Ispunjenjem upute izdane na temelju upućenikova duga uputitelju, upućenik se u istoj mjeri oslobađa svog duga prema uputitelju.
Opoziv ovlaštenja danog upućeniku
Članak 141.
(1) Uputitelj može opozvati ovlaštenje koje je uputom dao upućeniku, sve dok ovaj ne izjavi primatelju upute da prihvaća uputu ili je ne ispuni.
(2) On je može opozvati i kad je u uputi navedeno da je neopoziva te kad bi se opozivom vrijeđala neka njegova obveza prema primatelju upute.
(3) Otvaranje stečaja nad imovinom uputitelja povlači po samom zakonu opoziv upute, osim slučaja kad je upućenik prihvatio uputu prije otvaranja stečaja, a i kad u času prihvaćanja nije znao niti je morao znati za stečaj.
V. SMRT I LIŠENJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI
Članak 142.
Smrt, odnosno prestanak pravne osobe uputitelja, primatelja upute ili upućenika, a i lišenje poslovne sposobnosti nekoga od njih, nema utjecaja na uputu.
VI. UPUTA U OBLIKU PAPIRA NA DONOSITELJA
Članak 143.
(1) Pisana uputa može biti izdana na donositelja.
(2) U tom slučaju svaki imatelj papira ima prema upućeniku položaj primatelja upute.
(3) Odnosi koji uputom nastaju između primatelja upute i uputitelja nastaju u ovom slučaju samo između svakog pojedinog imatelja papira i osobe koja mu je papir ustupila.
VII. UPUTA U OBLIKU PAPIRA NA IME I PO NAREDBI
Članak 144.
Pisana uputa koja glasi na novac, na vrijednosne papire ili na zamjenljive stvari može biti izdana na ime i s odredbom »po naredbi«.
Odjeljak 2.
PROMJENE SADRŽAJA
Odsjek 1.
OBNOVA (NOVACIJA)
Pretpostavke
Članak 145.
(1) Obnova nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu.
(2) Sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.
(3) Izdavanje mjenice ili čeka zbog neke prijašnje obveze ne smatra se obnovom, osim kad je to ugovoreno.
Volja za obnovom
Članak 146.
Obnova se ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove.
Učinak obnove
Članak 147.
(1) Ugovorom o obnovi prijašnja obveza prestaje, a nova nastaje.
(2) S prijašnjom obvezom prestaju i zalog i jamstvo, osim ako je s jamcem ili zalogodavcem drukčije ugovoreno.
(3) Isto vrijedi i za ostala sporedna prava koja su bila vezana za prijašnju obvezu.
Nevaljanost i utrnuće prijašnje obveze
Članak 148.
(1) Obnova je bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena.
(2) Ako je prijašnja obveza bila samo pobojna, obnova je valjana ako je to dužniku bilo poznato.
Učinak poništaja
Članak 149.
Kad je ugovor o obnovi poništen, smatra se da nije ni bilo obnove i da prijašnja obveza nije ni prestala postojati.
Odsjek 2.
NAGODBA
Pojam
Članak 150.
(1) Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze.
(2) Postoji neizvjesnost i kad je ostvarenje određenog prava nesigurno.
U čemu se sastoje uzajamna popuštanja
Članak 151.
(1) Popuštanje se može sastojati, među ostalim, u djelomičnom ili potpunom priznavanju nekog od zahtjeva druge strane ili u odricanju od nekoga svog zahtjeva; u uzimanju na sebe neke nove obveze; u smanjenju kamatne stope; u produljenju roka; u pristajanju na djelomične otplate; u davanju prava na odustatninu.
(2) Popuštanje može biti uvjetno.
(3) Kad samo jedna strana popusti drugoj, na primjer, prizna pravo druge strane, onda to nije nagodba, te ne podliježe pravilima o nagodbi.
Sposobnost
Članak 152.
Za sklapanje ugovora o nagodbi potrebna je sposobnost za raspolaganje pravom koje je sadržaj nagodbe.
Sadržaj
Članak 153.
(1) Sadržaj nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati.
(2) Valjana je nagodba o imovinskim posljedicama kaznenog djela.
(3) Ne mogu biti sadržajem nagodbe sporovi koji se tiču statusnih odnosa.
Primjena odredaba o dvostranoobveznim ugovorima
Članak 154.
(1) Za ugovor o nagodbi vrijede opće odredbe o dvostranoobveznim ugovorima, ako za taj ugovor nije što drugo predviđeno.
(2) Kad pod nazivom nagodbe ugovaratelji sklope neki drugi pravni posao, na njihove se odnose ne primjenjuju odredbe zakona koje vrijede za nagodbu, već one koje vrijede za stvarno sklopljeni posao.
Prekomjerno oštećenje
Članak 155.
Zbog prekomjernog oštećenja ne može se zahtijevati poništaj nagodbe.
Učinak nagodbe prema jamcima i zalogodavcima
Članak 156.
(1) Ako je nagodbom učinjena obnova obveze, jamac se oslobađa odgovornosti za njezino ispunjenje, a prestaje i zalog koji je dao netko treći.
(2) Jamac i treći koji je dao svoju stvar u zalog ostaju i nadalje u obvezi, a njihova odgovornost može biti smanjena nagodbom, ali ne i povećana, osim ako su se suglasili s nagodbom.
(3) Kad dužnik nagodbom prizna spornu tražbinu, jamac i zalogodavac zadržavaju pravo da istaknu vjerovniku prigovore kojih se dužnik nagodbom odrekao.
Nagodba o nevaljanom pravnom poslu
Članak 157.
(1) Valjana je nagodba o pravnom poslu čiji je poništaj mogla tražiti jedna strana, ako je ona u času sklapanja nagodbe znala za tu mogućnost.
(2) Ništetna je nagodba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti.
Ništetnost nagodbe
Članak 158.
(1) Nagodba je ništetna ako je zasnovana na pogrešnom vjerovanju obaju ugovaratelja da postoji pravni odnos koji ustvari ne postoji, i ako bez toga pogrešnog vjerovanja ne bi među njima bilo ni spora ni neizvjesnosti.
(2) Isto vrijedi i kad se pogrešno vjerovanje obaju ugovaratelja odnosi na činjenice.
(3) Odricanje od ove ništetnosti nema pravnog učinka i ono što je dano na ime ispunjenja obveza iz takve nagodbe može se tražiti natrag.
Ništetnost jedne odredbe nagodbe
Članak 159.
Odredbe nagodbe čine cjelinu, te ako je jedna odredba ništetna, cijela nagodba je ništetna, osim kad se iz same nagodbe vidi da se ona sastoji od neovisnih dijelova.
Glava VII.
PRESTANAK OBVEZA
Odjeljak 1.
OPĆE PRAVILO
Članak 160.
(1) Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima.
(2) Prestankom glavne obveze gase se jamstvo, zalog i druga sporedna prava.
Odjeljak 2.
ISPUNJENJE
Odsjek 1.
OPĆA PRAVILA O ISPUNJENJU
I. TKO MOŽE ISPUNITI I TROŠKOVI ISPUNJENJA
Ispunjenje od strane dužnika ili treće osobe
Članak 161.
(1) Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.
(2) Vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
(3) Vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno.
(4) Vjerovnik može primiti ispunjenje od treće osobe bez dužnikova znanja, pa i u slučaju kad ga je dužnik obavijestio da ne pristaje da treći ispuni njegovu obvezu.
(5) Ali ako mu je dužnik ponudio da sam ispuni odmah svoju obvezu, vjerovnik ne može primiti ispunjenje od treće osobe.
Ispunjenje poslovno nesposobnog
Članak 162.
(1) I poslovno nesposobni dužnik može pravovaljano ispuniti obvezu, ako je njezino postojanje nesumnjivo i ako je dospjela.
(2) Ali se može osporavati ispunjenje ako je takva osoba isplatila zastarjeli dug ili dug koji potječe iz igre ili oklade.
Troškovi ispunjenja
Članak 163.
Troškove ispunjenja snosi dužnik, ako ih nije prouzročio vjerovnik.
II. KOME SE MOŽE ISPUNITI OBVEZA
Ovlaštena osoba
Članak 164.
(1) Obveza se mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik.
(2) Ispunjenje je pravovaljano i kad je učinjeno trećoj osobi, ako ga je vjerovnik naknadno odobrio ili ako se njime koristio.
Ispunjenje poslovno nesposobnom vjerovniku
Članak 165.
(1) Obveza ispunjena poslovno nesposobnom vjerovniku oslobađa dužnika samo ako je to bilo korisno za vjerovnika ili se predmet ispunjenja još nalazi kod njega.
(2) Poslovno nesposoban vjerovnik može odobriti, pošto postane poslovno sposoban, ispunjenje koje je primio u vrijeme svoje poslovne nesposobnosti.
III. PREDMET ISPUNJENJA
Sadržaj obveze
Članak 166.
(1) Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.
(2) Nema pravovaljanog ispunjenja ako ono što je dužnik predao kao dugovanu stvar, a vjerovnik kao takvu primio, to uistinu nije, i vjerovnik ima pravo vratiti ono što mu je predano i zahtijevati dugovanu stvar.
Zamjena ispunjenja
Članak 167.
(1) Obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje.
(2) U tom slučaju dužnik odgovara isto kao prodavatelj za materijalne i pravne nedostatke stvari dane umjesto onoga što je dugovao.
(3) Ali vjerovnik umjesto zahtjeva po osnovi odgovornosti dužnika za materijalne ili pravne nedostatke stvari može zahtijevati od dužnika, ali ne više od jamca, ispunjenje prvotne tražbine i naknadu štete.
Predaja radi prodaje
Članak 168.
Ako je dužnik predao vjerovniku stvar ili koje drugo pravo da ih proda i da iz postignutog iznosa naplati svoju tražbinu, a ostatak mu preda, obveza prestaje tek kad se vjerovnik naplati iz postignutog iznosa.
Djelomično ispunjenje
Članak 169.
(1) Vjerovnik nije dužan primiti djelomično ispunjenje, osim ako narav obveze drukčije ne nalaže.
(2) Ali je vjerovnik dužan primiti djelomično ispunjenje novčane obveze, osim ako ima poseban interes da ga odbije.
Obveza davanja stvari određenih po rodu
Članak 170.
(1) Ako su stvari određene samo po rodu, dužnik je dužan dati stvari barem srednje kakvoće.
(2) Ali ako mu je bila poznata namjena stvari, dužan je dati stvari odgovarajuće kakvoće.
IV. URAČUNAVANJE ISPUNJENJA
Red uračunavanja
Članak 171.
(1) Kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.
(2) Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.
(3) Ako je više obveza istodobno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a kad su sve podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije.
(4) Ako su u svemu naprijed rečenom obveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istodobno nastale, ono što je dano na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obveze razmjerno njihovim iznosima.
Uračunavanje kamata i troškova
Članak 172.
Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.
V. VRIJEME ISPUNJENJA
Određivanje roka
Članak 173.
(1) Dužnik je dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen ugovorom.
(2) Ako rok ispunjenja nije predviđen ugovorom, dužnik je dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen zakonom.
(3) Ako rok nije određen ni ugovorom niti zakonom, a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanovit rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje.
Novčana obveza kod trgovačkih ugovora
Članak 174.
(1) Ako trgovačkim ugovorom ili ugovorom između trgovca i osobe javnog prava nije predviđen rok za ispunjenje novčane obveze, dužnik je dužan, bez potrebe da ga vjerovnik na to pozove, ispuniti tu obvezu u roku od 30 dana koji počinje teći:
– od dana kad je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu,
– od dana kad je vjerovnik ispunio svoju obvezu, ako nije moguće sa sigurnošću utvrditi dan primitka računa ili drugog odgovarajućeg zahtjeva za isplatu ili ako je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu prije negoli je vjerovnik ispunio svoju obvezu,
– od dana proteka roka za pregled predmeta obveze, ako je ugovorom ili zakonom predviđen određeni rok za takav pregled, a dužnik je primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu prije proteka toga roka.
(2) Ništetna je odredba ugovora iz stavka 1. ovoga članka kojom je ugovoren duži rok za ispunjenje novčane obveze, ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenim rokom ispunjenja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu vjerovnika.
(3) Prilikom ocjene je li odredba ugovora iz stavka 1. ovoga članka o roku ispunjenja novčane obveze ništetna, uzet će se, između ostalog, u obzir jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonom predviđenog roka ispunjenja.
Pravo na ispunjenje prije roka
Članak 175.
(1) Kad je rok ugovoren isključivo u interesu dužnika, on ima pravo ispuniti obvezu i prije ugovorenog roka, ali je dužan obavijestiti vjerovnika o svojoj namjeri i paziti da to ne bude u nevrijeme.
(2) U ostalim slučajevima, kad dužnik ponudi ispunjenje prije roka, vjerovnik može odbiti ispunjenje, a može ga i primiti i zadržati pravo na naknadu štete, ako o tome bez odgađanja obavijesti dužnika.
(3) Vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje prije roka ako mu dužnik nije dao obećano osiguranje ili ako na njegov zahtjev nije dopunio osiguranje smanjeno bez njegove krivnje, te kad je rok ugovoren isključivo u njegovu interesu.
Kad je određivanje roka ostavljeno jednoj strani
Članak 176.
Kad je određivanje vremena ispunjenja ostavljeno na volju vjerovnika ili dužnika, druga strana može, ako ovlaštenik ne odredi rok ni poslije opomene, zahtijevati od suda da odredi primjeren rok za ispunjenje.
Plaćanje putem banke ili poštom
Članak 177.
(1) Ako se plaća posredovanjem banke ili druge pravne osobe kod koje se vodi račun vjerovnika, smatrat će se, ako ugovorne strane nisu drukčije odredile, da je dug namiren kad banci, odnosno spomenutoj pravnoj osobi stigne novčana doznaka u korist vjerovnika ili nalog (virman) dužnikove banke, odnosno druge pravne osobe da odobri računu vjerovnika iznos naznačen u nalogu.
(2) Ako je ugovoreno plaćanje poštom, smatra se da su se strane suglasile da je uplatom dugovanog iznosa pošti dužnik namirio svoju obvezu prema vjerovniku, a ako takav način plaćanja nije ugovoren, dug je namiren kad vjerovnik primi novčanu doznaku.
(3) Ako je posebnim propisom ili ugovorom predviđeno plaćanje čekovnom uplatnicom na određeni račun, smatra se da su se strane suglasile da je isplata obavljena onda kad dužnik uplati dugovani iznos čekovnom uplatnicom u korist označenog računa.
VI. MJESTO ISPUNJENJA
Opća pravila
Članak 178.
(1) Dužnik je dužan ispuniti obvezu, a vjerovnik primiti ispunjenje, u mjestu određenom pravnim poslom ili zakonom.
(2) Kad mjesto ispunjenja nije određeno, a ne može se odrediti ni po cilju posla, naravi obveze ili ostalim okolnostima, obveza se ispunjava u mjestu u kojem je dužnik u vrijeme nastanka obveze imao svoje sjedište, odnosno prebivalište, a u nedostatku prebivališta, svoje boravište.
(3) Ali ako dužnik ima više jedinica u raznim mjestima, mjestom ispunjenja smatra se sjedište jedinice koja treba obaviti radnje nužne za ispunjenje obveze, ako je vjerovniku ta okolnost pri sklapanju ugovora bila poznata ili morala biti poznata.
Mjesto ispunjenja novčanih obveza
Članak 179.
(1) Novčane obveze ispunjavaju se u mjestu u kojem vjerovnik ima sjedište, odnosno prebivalište, a u nedostatku prebivališta, boravište.
(2) Ako se plaća virmanom, novčane obveze ispunjavaju se u sjedištu pravne osobe kod koje se vode vjerovnikova novčana sredstva.
(3) Ako je vjerovnik promijenio mjesto u kojem je imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u vrijeme kad je obveza nastala te su zbog toga povećani troškovi ispunjenja, to povećanje pada na teret vjerovnika.
VII. PRIZNANICA
Izdavanje
Članak 180.
(1) Tko ispuni obvezu potpuno ili djelomično, ima pravo zahtijevati da mu vjerovnik o tome izda priznanicu o svom trošku.
(2) Dužnik koji je novčanu obvezu isplatio preko banke ili pošte može zahtijevati da mu vjerovnik izda priznanicu samo ako za to ima opravdan razlog.
(3) Ako vjerovnik odbije izdati priznanicu, dužnik može položiti kod suda objekt svoje obveze.
Predmnjeve
Članak 181.
(1) Ako je izdana priznanica o isplaćenoj glavnici, predmnijeva se da su isplaćene i kamate i sudski i drugi troškovi, ako ih je bilo.
(2) Isto tako, ako dužnik povremenih davanja, kao što su zakupnine, i drugih tražbina koje se povremeno obračunavaju, kao što su, primjerice, ona koja nastaju utroškom električne energije ili vode, ili uporabom telefona, ima priznanicu da je isplatio kasnije dospjelu tražbinu, predmnijeva se da je isplatio i ona koja su prije dospjela.
VIII. VRAĆANJE OBVEZNICE
Članak 182.
(1) Kad potpuno ispuni obvezu, dužnik može, pored priznanice, zahtijevati od vjerovnika da mu vrati obveznicu.
(2) Kad vjerovnik ne vrati obveznicu, dužnik ima pravo zahtijevati da mu vjerovnik izda ispravu o prestanku obveze s ovjerovljenim potpisom.
(3) Dužnik koji je ispunio obvezu samo djelomično ima pravo zahtijevati da se to ispunjenje zabilježi na obveznici.
Odsjek 2.
ZAKAŠNJENJE
I. ZAKAŠNJENJE DUŽNIKA
Kad dužnik dolazi u zakašnjenje
Članak 183.
(1) Dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje.
(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze.
II. ZAKAŠNJENJE VJEROVNIKA
Kad vjerovnik dolazi u zakašnjenje
Članak 184.
(1) Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.
(2) Vjerovnik dolazi u zakašnjenje i kad je spreman primiti ispunjenje dužnikove istodobne obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze.
(3) Vjerovnik ne dolazi u zakašnjenje ako dokaže da u vrijeme ponude ispunjenja, ili u vrijeme određeno za ispunjenje, dužnik nije mogao ispuniti svoju obvezu.
Učinci vjerovnikova zakašnjenja
Članak 185.
(1) Dolaskom vjerovnika u zakašnjenje prestaje zakašnjenje dužnika, i na vjerovnika prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari.
(2) Od dana vjerovnikova zakašnjenja prestaju teći kamate.
(3) Vjerovnik u zakašnjenju dužan je naknaditi dužniku štetu nastalu zbog zakašnjenja za koje odgovara, a i troškove oko daljnjeg čuvanja stvari.
Odsjek 3.
POLAGANJE I PRODAJA DUGOVANE STVARI
Polaganje
Članak 186.
(1) Kad je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat, ili kad je neizvjesno tko je vjerovnik, ili gdje se nalazi, ili kad je vjerovnik poslovno nesposoban, a nema zastupnika, dužnik može za vjerovnika položiti dugovanu stvar kod suda ili kod za to zakonom ovlaštene osobe.
(2) Isto pravo pripada i trećim osobama koje imaju pravni interes da obveza bude ispunjena.
(3) O polaganju dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika ako zna za njega i za njegovo boravište.
Mjesto polaganja
Članak 187.
(1) Dugovana stvar se polaže kod stvarno nadležnog suda ili kod zakonom ovlaštene osobe u mjestu ispunjenja, osim ako razlozi ekonomičnosti ili narav posla zahtijevaju da se polaganje obavi u mjestu gdje se stvar nalazi.
(2) Svaki drugi stvarno nadležan sud, odnosno zakonom ovlaštena osoba mora primiti stvar u polog, a dužnik je dužan dati naknadu vjerovniku, ako je ovaj polaganjem kod drugog suda, odnosno druge zakonom ovlaštene osobe pretrpio štetu.
Predaja na čuvanje drugoj osobi
Članak 188.
(1) Kad je objekt obveze neka stvar koja se ne može čuvati u sudskom pologu, dužnik može zahtijevati od suda da odredi osobu kojoj će predati stvar da je čuva o trošku i za račun vjerovnika.
(2) U slučaju obveze iz trgovačkog ugovora, predaja takve stvari javnom skladištu na čuvanje za račun vjerovnika ima učinak polaganja kod suda.
(3) O predaji na čuvanje dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika.
Uzimanje položene stvari natrag
Članak 189.
(1) Dužnik može uzeti natrag položenu stvar.
(2) O uzimanju stvari dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika.
(3) Pravo dužnika da uzme položenu stvar prestaje kad dužnik u pisanom obliku izjavi sudu, odnosno zakonom ovlaštenoj osobi da se odriče toga prava, kad vjerovnik izjavi da prima položenu stvar, a i kad bude utvrđeno pravomoćnom odlukom da polaganje udovoljava uvjetima urednog ispunjenja.
Učinak polaganja
Članak 190.
(1) Polaganjem dugovane stvari dužnik se oslobađa obveze u trenutku polaganja.
(2) Ako je dužnik bio u zakašnjenju, njegovo zakašnjenje prestaje.
(3) Od trenutka kad je stvar položena rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari prelazi na vjerovnika.
(4) Od dana polaganja prestaju teći kamate.
(5) Ako dužnik uzme natrag položenu stvar, smatra se kao da nije bilo polaganja, a njegovi sudužnici i jamci ostaju u obvezi.
Troškovi polaganja
Članak 191.
Troškove pravovaljanog i neopozvanog polaganja snosi vjerovnik ako prelaze troškove ispunjenja što ih je dužan snositi dužnik.
Prodaja umjesto polaganja stvari
Članak 192.
(1) Ako stvar nije prikladna za čuvanje ili ako su za njezino čuvanje ili održavanje potrebni troškovi nerazmjerni s njezinom vrijednošću, dužnik je može prodati na javnoj prodaji u mjestu određenom za ispunjenje, ili nekom drugom mjestu ako je to u interesu vjerovnika, a postignuti iznos, nakon odbitka troškova prodaje, položiti kod suda ili za to zakonom ovlaštene osobe.
(2) Ako stvar ima tekuću cijenu ili ako je male vrijednosti u usporedbi s troškovima javne prodaje, dužnik je može prodati iz slobodne ruke.
(3) Ako je stvar takva da može brzo propasti ili se pokvariti, dužnik je dužan prodati je bez odgađanja na najpogodniji način.
(4) U svakom slučaju dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika o namjeravanoj prodaji kad god je to moguće, a nakon prodaje o postignutoj cijeni i njezinu polaganju kod suda, odnosno kod zakonom ovlaštene osobe.
Predaja stvari vjerovniku
Članak 193.
Sud će predati vjerovniku položenu stvar pod uvjetima što ih je dužnik postavio.
Prodaja radi pokrića troškova čuvanja
Članak 194.
(1) Ako troškovi čuvanja ne budu isplaćeni u razumnom roku, sud će u izvanparničnom postupku, na zahtjev čuvara, narediti da se stvar proda i odrediti način prodaje.
(2) Od iznosa dobivenog prodajom odbit će se troškovi prodaje i troškovi čuvanja, a ostatak, za vjerovnika, položit će se kod suda ili kod zakonom ovlaštene osobe.
Odjeljak 3.
OSTALI NAČINI PRESTANKA OBVEZA
Odsjek 1.
PRIJEBOJ (KOMPENZACIJA)
Opće pretpostavke
Članak 195.
Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.
Izjava o prijeboju
Članak 196.
(1) Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju.
(2) Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.
Odsutnost uzajamnosti
Članak 197.
(1) Dužnik ne može prebiti ono što duguje vjerovniku s onim što vjerovnik duguje njegovu jamcu.
(2) Ali jamac može prebiti dužnikove obveze prema vjerovniku s dužnikovom tražbinom prema vjerovniku.
(3) Tko je dao svoju stvar u zalog za tuđu obvezu, može zahtijevati od vjerovnika da mu vrati založenu stvar kad se udovolji pretpostavkama za prestanak te obveze prijebojem te kad vjerovnik propusti svojom krivnjom obaviti prijeboj.
Zastarjela tražbina
Članak 198.
(1) Dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja.
(2) Ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare.
Prijeboj s ustupljenom tražbinom
Članak 199.
(1) Dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju one svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju.
(2) On mu može prebiti i one svoje tražbine prema ustupitelju koje je stekao prije obavijesti o ustupu, a čiji rok za ispunjenje nije bio dospio u času kad je obaviješten o ustupu, ali samo ako taj rok pada prije roka za ispunjenje ustupljene tražbine ili u isto vrijeme.
(3) Dužnik koji je bez ograde izjavio primatelju da pristaje na ustup ne može mu više prebiti nikakve svoje tražbine prema ustupitelju.
(4) Ako je ustupljena tražbina upisana u javne knjige, dužnik može učiniti prijeboj primatelju samo ako je njegova tražbina upisana kod ustupljene tražbine ili ako je primatelj obaviješten prilikom ustupanja o postojanju te tražbine.
Slučajevi kad je prijeboj isključen
Članak 200.
Ne može prestati prijebojem:
1) tražbina koja se ne može zaplijeniti,
2) tražbina stvari ili vrijednosti koje su dužniku bile dane na čuvanje ili posudbu, ili koje je dužnik uzeo bespravno ili ih bespravno zadržao,
3) tražbina nastala namjernim prouzročenjem štete,
4) tražbina naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili prouzročenjem smrti,
5) tražbina koja potječe iz zakonske obveze uzdržavanja.
Zabrana na tražbinu druge strane
Članak 201.
Dužnik ne može obaviti prijeboj ako je njegova tražbina dospjela tek pošto je netko treći stavio zabranu na vjerovnikovu tražbinu prema njemu.
Uračunavanje prijebojem
Članak 202.
Kad između dviju osoba postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, prijeboj će se obaviti po pravilima koja vrijede za uračunavanje ispunjenja.
Odsjek 2.
OTPUST DUGA
Sporazum
Članak 203.
(1) Obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi.
(2) Za pravovaljanost toga sporazuma nije potrebno da bude sklopljen u obliku u kojem je sklopljen posao iz kojega je obveza nastala.
Odricanje od sredstava osiguranja
Članak 204.
Vraćanje zaloga i odricanje od drugih sredstava kojima je bilo osigurano ispunjenje obveze ne znači vjerovnikovo odricanje od prava zahtijevati njezino ispunjenje.
Otpust duga jamcu
Članak 205.
(1) Otpust duga jamcu ne oslobađa glavnog dužnika, a otpust duga glavnom dužniku oslobađa jamca.
(2) Kad ima više jamaca, pa vjerovnik oslobodi jednog od njih, ostali ostaju u obvezi, ali se njihova obveza smanjuje za dio koji otpada na oslobođenog jamca.
Opći otpust dugova
Članak 206.
Opći otpust dugova gasi sve vjerovnikove tražbine prema dužniku, osim onih za koje vjerovnik nije znao da postoje u trenutku otpusta.
Odsjek 3.
SJEDINJENJE
Članak 207.
(1) Obveza prestaje sjedinjenjem kad jedna te ista osoba postane i vjerovnik i dužnik.
(2) Kad jamac postane vjerovnik, obveza glavnog dužnika ne prestaje.
(3) Obveza upisana u javnoj knjizi prestaje sjedinjenjem tek kad se izvrši upis brisanja.
Odsjek 4.
NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA
Prestanak obveze
Članak 208.
(1) Obveza prestaje kad njezino ispunjenje postane nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara.
(2) Dužnik mora dokazati okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.
Kad su objekt obveze stvari određene po rodu
Članak 209.
(1) Ako su objekt obveze stvari određene po rodu, obveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne zbog okolnosti za koje on ne odgovara.
(2) Ali kad su objekt obveze stvari određene po rodu koje se imaju uzeti iz određene mase tih stvari, obveza prestaje kad propadne cijela ta masa.
Ustupanje prava prema trećemu odgovornom za nemogućnost ispunjenja
Članak 210.
Dužnik određene stvari koji je oslobođen svoje obveze zbog nemogućnosti ispunjenja dužan je ustupiti vjerovniku pravo koje bi imao prema trećoj osobi zbog nastale nemogućnosti.
Odsjek 5.
PROTEK VREMENA, OTKAZ
Rok u trajnom obveznom odnosu
Članak 211.
Trajni obvezni odnos s određenim rokom trajanja prestaje kad rok istekne, osim kad je ugovoreno ili zakonom određeno da se poslije isteka roka obvezni odnos produljuje za neodređeno vrijeme, ako ne bude pravodobno otkazan.
Otkaz trajnoga obveznog odnosa
Članak 212.
(1) Ako trajanje obveznog odnosa nije određeno, svaka ga strana može okončati otkazom.
(2) Otkaz mora biti dostavljen drugoj strani.
(3) Otkaz se može dati u svako doba, samo ne u nevrijeme.
(4) Otkazani obvezni odnos prestaje kad istekne otkazni rok određen ugovorom, a ako takav rok nije određen ugovorom, odnos prestaje nakon isteka roka određenog zakonom ili običajem, odnosno istekom primjerenog roka.
(5) Strane mogu ugovoriti da će njihov obvezni odnos prestati samom dostavom otkaza, ako za određeni slučaj zakon ne naređuje što drugo.
(6) Vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ono što je dospjelo prije nego što je obveza prestala protekom roka ili otkazom.
Odsjek 6.
SMRT
Članak 213.
Smrću dužnika ili vjerovnika prestaje obveza samo ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika.
Odjeljak 4.
ZASTARA
Odsjek 1.
OPĆE ODREDBE
Opće pravilo
Članak 214.
(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
(3) Sud se neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.
Kad zastara počinje teći
Članak 215.
(1) Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
(2) Ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi.
Nastupanje zastare
Članak 216.
Zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Uračunavanje prednikova vremena
Članak 217.
U vrijeme zastare računa se i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prednika.
Zabrana promjene roka zastare
Članak 218.
(1) Pravnim poslom ne smije se odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom.
(2) Pravnim poslom ne smije se odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.
Odricanje od zastare
Članak 219.
Dužnik se ne može odreći zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru.
Pisano priznanje i osiguranje zastarjele obveze
Članak 220.
(1) Pisano priznanje zastarjele obveze smatra se odricanjem od zastare.
(2) Isti učinak ima davanje zaloga ili kojega drugog osiguranja za zastarjelu obvezu.
Učinak ispunjenja zastarjele obveze
Članak 221.
Ako dužnik ispuni zastarjelu obvezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obveza zastarjela.
Vjerovnik čija je tražbina osigurana
Članak 222.
(1) Kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi.
(2) Međutim, zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može se namiriti ni iz opterećene stvari.
Sporedne tražbine
Članak 223.
Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
Kad se ne primjenjuju pravila o zastari
Članak 224.
Pravila o zastari ne primjenjuju se u slučajevima kad su u zakonu određeni rokovi za podnošenje tužbe ili izvršenje određene radnje pod prijetnjom gubitka prava.
Odsjek 2.
VRIJEME POTREBNO ZA ZASTARU
Opći rok zastare
Članak 225.
Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Povremene tražbine
Članak 226.
(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
(2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.
Zastara prava
Članak 227.
(1) Pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine.
(2) Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.
(3) Ne može zastarjeti pravo na uzdržavanje određeno zakonom.
Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga
Članak 228.
(1) Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.
(2) Zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
Zakupnina i najamnina
Članak 229.
Tražbina zakupnine i najamnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine.
Naknada štete
Članak 230.
(1) Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.
(3) Tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.
Naknada štete prouzročene kaznenim djelom
Članak 231.
(1) Kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona.
(2) Prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastare.
Jednogodišnji rok zastare
Članak 232.
(1) Zastarijevaju za jednu godinu:
1) tražbina naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva,
2) tražbina radiopostaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radioprijamnika i televizijskog prijamnika,
3) tražbina pošte, telegrafa i telefona za uporabu telefona i poštanskih pretinaca te druge njihove tražbine koje se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima,
4) tražbina pretplate na povremene tiskovine, računajući od isteka vremena za koje je tiskovina naručena.
(2) Zastara teče iako su isporuke ili usluge produljene.
Tražbine utvrđene pred sudom ili drugim nadležnim tijelom
Članak 233.
(1) Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
(2) Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.
Rokovi zastare kod ugovora o osiguranju
Članak 234.
(1) Tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala.
(2) Ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u stavku 1. ovoga članka nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastara počinje od dana kad je za to saznala, s tim da u svakom slučaju tražbina zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u stavku 1. ovoga članka.
(3) Tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine.
(4) Kad u slučaju osiguranja od odgovornosti trećega, oštećena osoba zahtijeva naknadu od osiguranika ili je dobije od njega, zastara osiguranikova zahtjeva prema osiguratelju počinje od dana kad je oštećena osoba tražila sudskim putem naknadu od osiguranika, odnosno kad joj je osiguranik naknadio štetu.
(5) Neposredni zahtjev treće oštećene osobe prema osiguratelju zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu.
(6) Zastara tražbine koja pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastara tražbine osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku.
Odsjek 3.
ZASTOJ ZASTARE
Tražbine između određenih osoba
Članak 235.
Zastara ne teče:
1) između bračnih drugova,
2) između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo,
3) između štićenika i njegova skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računi,
4) između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, dok ta zajednica postoji.
Tražbine određenih osoba
Članak 236.
Zastara ne teče:
1) za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata za tražbine osoba na vojnoj dužnosti,
2) za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu prema poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s njim žive, sve dok taj odnos traje.
Nesavladive prepreke
Članak 237.
Zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.
Utjecaj uzroka zastoja
Članak 238.
(1) Ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane.
(2) Ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Tražbine prema poslovno nesposobnim osobama i njihove tražbine
Članak 239.
(1) Zastara teče i prema maloljetniku i drugoj poslovno nesposobnoj osobi, bez obzira na to imaju li zakonskog zastupnika ili nemaju.
(2) Međutim, zastara tražbine maloljetnika koji nema zastupnika i druge poslovno nesposobne osobe bez zastupnika ne može nastupiti dok ne proteknu dvije godine otkad su postali potpuno poslovno sposobni ili otkad su dobili zastupnika.
(3) Ako je za zastaru neke tražbine određeno vrijeme kraće od dvije godine, a vjerovnik je maloljetnik koji nema zastupnika ili neka druga poslovno nesposobna osoba bez zastupnika, zastara te tražbine počinje teći otkad je vjerovnik postao poslovno sposoban ili otkad je dobio zastupnika.
Odsjek 4.
PREKID ZASTARE
Priznanje duga
Članak 240.
(1) Zastara se prekida kad dužnik prizna dug.
(2) Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.
Podnošenje tužbe
Članak 241.
Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe
Članak 242.
(1) Prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo.
(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.
Odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti
Članak 243.
(1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom.
(2) Isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prijeboja tražbine u sporu te u slučaju kad je sud ili drugo tijelo uputilo dužnika da svoju prijavljenu tražbinu ostvaruje u parničnom postupku.
Pozivanje dužnika
Članak 244.
Za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pozove dužnika pisano ili usmeno da obvezu ispuni.
Rok zastare u slučaju prekida
Članak 245.
(1) Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
(2) Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.
(3) Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
(4) Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka.
(5) Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.
(6) Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.
Zastara u slučaju obnove
Članak 246.
Ako je prekid nastao priznanjem duga od strane dužnika, a vjerovnik i dužnik su se sporazumjeli o obnovi obveze, nova tražbina zastarijeva za vrijeme koje je određeno za njezinu zastaru.
Dio drugi
POSEBNI DIO
Glava VIII.
UGOVORNI OBVEZNI ODNOSI
Odjeljak 1.
OPĆE ODREDBE
Odsjek 1.
SKLAPANJE UGOVORA
I. SUGLASNOST VOLJA
Kad je ugovor sklopljen
Članak 247.
Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora
Članak 248.
(1) Ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi.
(2) Odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora sastavni su dijelovi tih ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredbi koje nisu u skladu s njima.
Izjava volje
Članak 249.
(1) Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.
(2) Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti i pomoću različitih komunikacijskih sredstava.
(3) Izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno.
Suglasnost i odobrenje
Članak 250.
(1) Kad je za sklapanje nekog ugovora potrebna privola treće osobe, ta privola može biti dana prije sklapanja ugovora, kao suglasnost, ili poslije njegova sklapanja, kao odobrenje, ako zakonom nije propisano što drugo.
(2) Suglasnost, odnosno odobrenje moraju biti dani u obliku propisanom za ugovore za čije se sklapanje daju.
Pregovori
Članak 251.
(1) Pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju.
(2) Ali strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani.
(3) Suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, između ostalog, ako strana uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor.
(4) Ako je jedna strana u pregovorima dala drugoj strani povjerljive obavijesti ili joj omogućila da dođe do njih, druga ih strana, ako nije drukčije ugovoreno, ne smije učiniti dostupnim trećima niti ih koristiti za svoje interese, bez obzira je li naknadno ugovor sklopljen ili nije.
(5) Odgovornost za povredu obveze iz stavka 4. ovoga članka može se sastojati u naknadi time prouzročene štete i predaje oštećeniku koristi koju je štetnik tom povredom ostvario.
(6) Ako se drukčije ne sporazumiju, svaka strana snosi svoje troškove oko priprema za sklapanje ugovora, a zajedničke troškove snose na jednake dijelove.
Vrijeme i mjesto sklapanja ugovora
Članak 252.
(1) Ugovor je sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu.
(2) Smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude.
Ponuda
Članak 253.
(1) Ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke ugovora.
(2) Ako su ugovorne strane nakon postignute suglasnosti o bitnim sastojcima ugovora ostavile neke sporedne točke za kasnije, ugovor se smatra sklopljenim, a sporedne točke, ako ugovaratelji ne postignu suglasnost o njima, utvrdit će sud vodeći računa o vođenim pregovorima, utvrđenoj praksi između ugovaratelja i običajima.
Opća ponuda
Članak 254.
Prijedlog za sklapanje ugovora upućen neodređenom broju osoba koji sadrži bitne sastojke ugovora čijem je sklapanju namijenjen vrijedi kao ponuda, ako drukčije ne proizlazi iz okolnosti slučaja ili običaja.
Izlaganje robe
Članak 255.
Izlaganje robe s naznakom cijene smatra se ponudom, ako drukčije ne proizlazi iz okolnosti slučaja ili običaja.
Slanje kataloga i oglasa
Članak 256.
(1) Slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani u tisku, lecima, radiom, televizijom, elektroničkim putem ili na koji drugi način ne smatraju se ponudom za sklapanje ugovora, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz takvih izjava volje.
(2) Ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.
Učinak ponude
Članak 257.
(1) Ponuditelj je vezan ponudom osim ako je svoju obvezu da održi ponudu isključio ili ako to isključenje proizlazi iz okolnosti posla.
(2) Ponuda se može povući samo ako je ponuđenik primio izjavu o povlačenju prije primitka ponude ili istodobno s njom.
Dokad ponuda obvezuje
Članak 258.
(1) Ponuda u kojoj je određen rok za njezin prihvat obvezuje ponuditelja do isteka toga roka.
(2) Ako je ponuditelj u pismu ili brzojavu odredio rok za prihvat, smatrat će se da je taj rok počeo teći od nadnevka naznačenog u pismu, odnosno od dana kad je brzojav predan pošti.
(3) Ako pismo nije datirano, rok za prihvat ponude teče od dana kad je pismo predano pošti.
(4) Ponuda učinjena odsutnoj osobi u kojoj nije određen rok za prihvat obvezuje ponuditelja za vrijeme koje je redovito potrebno da ponuda stigne ponuđeniku, da je on razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvaćanju stigne ponuditelju.
Oblik ponude
Članak 259.
(1) Ponuda ugovora za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik obvezuje ponuditelja samo ako je učinjena u tom obliku.
(2) Isto vrijedi i za prihvat ponude.
Ponuda neovlaštene osobe
Članak 260.
(1) Pisana ponuda obvezuje ponuditelja iako je nije potpisala ovlaštena osoba samo ako je dana na poslovnom papiru s kojim se on služi u svom poslovanju; ako je potpisana na uobičajeni način; ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i njegov redoviti opseg te ako ponuđenik nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba.
(2) Isto vrijedi za prihvat ponude.
Potvrda ponude učinjene telefonom ili brzojavom
Članak 261.
(1) Ponuditelj mora ponudu danu telefonom ili brzojavom potvrditi ponuđeniku preporučenim pismom najkasnije sljedećeg radnog dana.
(2) Izostanak pisane potvrde ne utječe na valjanost ugovora sklopljenog telefonom ili slanjem brzojava, ali strana koja nije dala potvrdu odgovara drugoj strani za time nanesenu štetu.
(3) Odredbe stavka 1. i 2. ovoga članka vrijede i za prihvat ponude.
Prihvat ponude
Članak 262.
(1) Ponuda je prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu.
(2) Ponuda je prihvaćena i kad ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse utvrđene između zainteresiranih strana ili običaja može smatrati izjavom o prihvatu.
(3) Prihvat se može povući samo ako ponuditelj primi izjavu o povlačenju prije izjave o prihvatu ili istodobno s njom.
Prihvat neposredne ponude
Članak 263.
(1) Ponuda učinjena nazočnoj osobi smatra se odbijenom ako nije prihvaćena bez odgađanja, osim ako iz okolnosti proizlazi da ponuđeniku pripada stanoviti rok za razmišljanje.
(2) Ponuda učinjena telefonom ili neposredno radiovezom smatra se ponudom nazočnoj osobi.
(3) Ponuda učinjena telefaksom ne smatra se ponudom učinjenom nazočnoj osobi.
Prihvat ponude s prijedlogom da se izmijeni
Članak 264.
Ako ponuđenik izjavi da prihvaća ponudu i istodobno predloži da se ona u nečemu izmijeni ili dopuni, smatra se da je ponudu odbio i da je sa svoje strane stavio novu ponudu svome prijašnjem ponuditelju.
Šutnja ponuđenika
Članak 265.
(1) Šutnja ponuđenika ne znači prihvat ponude.
(2) Nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo propuštanje (na primjer, ako ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati prihvatom.
(3) Ali kad ponuđenik stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem glede određene robe, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio.
(4) Isto tako osoba koja se ponudila drugom da izvršava njegove naloge za obavljanje određenih poslova, a i osoba u čiju poslovnu djelatnost spada obavljanje takvih naloga, dužna je izvršiti dobiveni nalog ako ga nije odmah odbila.
(5) Ako u slučaju iz stavka 3. i 4. ovoga članka ponuda, odnosno nalog nije odbijen, smatra se da je ugovor sklopljen u trenutku kad je ponuda, odnosno nalog stigao ponuđeniku.
Zakašnjeli prihvat i zakašnjela izjava o prihvatu
Članak 266.
(1) Zakašnjeli prihvat smatra se novom ponudom.
(2) Ali ako je izjava o prihvatu koja je učinjena pravodobno stigla ponuditelju nakon isteka roka za prihvat, a ponuditelj je znao ili je mogao znati da je izjava odaslana pravodobno, ugovor je sklopljen.
(3) Ipak ugovor u takvu slučaju nije sklopljen ako ponuditelj odmah, a najkasnije prvog idućeg radnog dana poslije primitka izjave ili i prije primitka izjave, a nakon proteka roka za prihvat ponude, pošalje obavijest ponuđeniku da se zbog zakašnjenja ne smatra vezanim tom ponudom.
Smrt ili nesposobnost jedne strane
Članak 267.
Ponuda ne gubi učinak ako je smrt ili nesposobnost jedne strane nastupila prije njezina prihvata, osim ako suprotno proizlazi iz namjere strana, običaja ili pravne naravi posla.
Predugovor
Članak 268.
(1) Predugovor je ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor.
(2) Propisi o obliku glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisani oblik pretpostavka valjanosti ugovora.
(3) Predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
(4) Na zahtjev zainteresirane strane sud će narediti strani koja odbija sklopiti glavni ugovor da to učini u roku koji će joj odrediti.
(5) Sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo sklapanje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema naravi posla i okolnostima ugovor trebao biti sklopljen.
(6) Predugovor ne obvezuje ako su se okolnosti od njegova sklapanja toliko izmijenile da ne bi bio ni sklopljen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme.
II. ČINIDBA
Kakva mora biti činidba
Članak 269.
(1) Objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju.
(2) Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Ništetnost ugovora zbog činidbe
Članak 270.
(1) Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
(2) Ali ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom valjan je ako je prije ispunjenja uvjeta, odnosno isteka roka činidba postala moguća, dopuštena, određena ili odrediva.
Kad je činidba nedopuštena
Članak 271.
Činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.
Kad je činidba odrediva
Članak 272.
(1) Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.
(2) Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
III. POBUDE ZA SKLAPANJE UGOVORA
Članak 273.
(1) Pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost.
(2) Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.
(3) Besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja.
(4) Odredba o nedopuštenosti činidbe primjenjuje se i na pobude za sklapanje ugovora.
IV. SPOSOBNOST ZA SKLAPANJE UGOVORA
Ugovori pravne osobe
Članak 274.
(1) Pravna osoba može sklapati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti.
(2) Pravni poslovi koje sklopi pravna osoba s trećima izvan djelatnosti koje čine predmet njezina poslovanja, valjani su.
Suglasnost za sklapanje ugovora
Članak 275.
(1) Kad je statutom, društvenim ugovorom ili pravilima pravne osobe određeno i u registru u kojemu se pravna osoba vodi upisano da njezin zastupnik može sklopiti određeni ugovor samo uz suglasnost nekog njezina tijela, suglasnost se može dati prethodno, istodobno ili naknadno, ako što drugo nije upisano u registar.
(2) Druga strana ima pravo pozvati pravnu osobu da se njezino ovlašteno tijelo u primjerenom roku očituje daje li suglasnost, pa ako to ono ne učini, smatrat će se da suglasnost nije dana.
(3) Naknadna suglasnost ima povratni učinak ako drukčije nije ugovoreno.
(4) Ako suglasnost nije dana, smatrat će se da ugovor nije sklopljen.
Ugovor poslovno nesposobne osobe
Članak 276.
(1) Za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje toga ugovora.
(2) Ograničeno poslovno sposobna osoba može bez odobrenja svoga zakonskog zastupnika sklapati samo one ugovore čije joj je sklapanje zakonom dopušteno, odnosno sve ugovore čije sklapanje odlukom suda o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti nije zabranjeno.
(3) Ostali ugovori tih osoba ako su sklopljeni bez odobrenja zakonskog zastupnika pobojni su, ali mogu biti osnaženi njegovim naknadnim odobrenjem.
Pravo suugovaratelja poslovno nesposobne osobe
Članak 277.
(1) Suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji nije znao za njezinu poslovnu nesposobnost može raskinuti ugovor što ga je sklopio s njom bez odobrenja njezina zakonskog zastupnika.
(2) Isto pravo ima i suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji je znao za njezinu poslovnu nesposobnost, ali ga je ona prevarila da ima odobrenje svoga zakonskog zastupnika.
(3) To se pravo gasi nakon isteka trideset dana od saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane, odnosno za odsutnost odobrenja zakonskog zastupnika, ali i prije ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije nego što taj rok protekne.
Pozivanje zakonskog zastupnika da se očituje
Članak 278.
(1) Suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji je sklopio ugovor s njom bez odobrenja zakonskog zastupnika može pozvati zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li taj ugovor.
(2) Ako se zakonski zastupnik ne očituje u roku od trideset dana od toga poziva da ugovor odobrava, smatrat će se da je odbio dati odobrenje.
V. MANE VOLJE
Prijetnja i sila
Članak 279.
(1) Ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi.
(2) Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe.
(3) Ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani ništetan je.
Bitna zabluda
Članak 280.
(1) Zabluda je bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor.
(2) Strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude.
(3) U slučaju poništaja ugovora zbog zablude druga savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.
(4) Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije bilo.
Zabluda o pobudi kod besplatnog ugovora
Članak 281.
Kod besplatnog ugovora bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.
Nesporazum
Članak 282.
Kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje.
Posredna izjava
Članak 283.
Zabluda osobe preko koje je strana izjavila svoju volju smatra se zabludom u vlastitom očitovanju volje.
Prijevara
Članak 284.
(1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna.
(2) Strana koja je sklopila ugovor pod prijevarom ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete.
(3) Ako je prijevaru učinila treća osoba, prijevara utječe na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.
(4) Besplatni se ugovor može poništiti i kad je prijevaru učinila treća osoba, bez obzira na to je li druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.
Prividan ugovor
Članak 285.
(1) Prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama.
(2) Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.
(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.
VI. OBLIK UGOVORA
Neobvezatnost oblika
Članak 286.
(1) Ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno.
(2) Zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora.
(3) Ali su pravovaljane kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno ako to nije protivno cilju radi kojega je oblik propisan.
(4) Pravovaljane su i kasnije usmene pogodbe kojima se umanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili druge strane ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana.
Pisana potvrda usmeno sklopljenog ugovora
Članak 287.
(1) Svaka strana može od druge zahtijevati pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora sve dok druga strana ne ispuni obvezu iz ugovora.
(2) Strana koja zahtijeva pisanu potvrdu ugovora dostavit će drugoj najmanje dva primjerka potpisanog ugovora s pozivom da joj vrati primjerak pošto ga potpiše.
(3) Ako pozvana strana u roku od osam dana od primitka poziva ne preda potvrdu drugoj strani ili pošti preporučenim pismom, ova može zahtijevati da sud utvrdi postojanje ugovora i naknadu štete pretrpljene zbog toga što nije izdana pisana potvrda.
(4) Ugovor sklopljen u usmenom obliku valjan je iako pisana potvrda nije dana.
Raskid ugovora kojima je oblik propisan
Članak 288.
Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku.
Ugovoreni oblik
Članak 289.
(1) Ugovorne strane mogu se sporazumjeti da poseban oblik bude pretpostavka nastanka i valjanosti njihova ugovora.
(2) Ugovor za čije je sklapanje ugovoren poseban oblik može se raskinuti, dopuniti ili na drugi način izmijeniti sporazumom u bilo kojem obliku.
(3) Ako su ugovorne strane predvidjele određeni oblik samo da osiguraju dokaz svoga ugovora ili da postignu što drugo, ugovor je sklopljen kad je postignuta suglasnost o njegovu sadržaju, a za ugovaratelje je u isto vrijeme nastala obveza da ugovoru dadu predviđeni oblik.
Posljedice nepoštivanja obvezatnosti oblika
Članak 290.
(1) Ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo.
(2) Ugovor koji nije sklopljen u ugovorenom obliku nema pravni učinak ako su strane valjanost ugovora uvjetovale posebnim oblikom.
Predmnjeva potpunosti isprave
Članak 291.
(1) Ako je ugovor sklopljen u posebnom obliku, bilo na temelju zakona, bilo voljom ugovornih strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo.
(2) Ipak bit će valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je oblik propisan.
(3) Pravovaljane su i istodobne usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju strana ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana.
Sastavljanje isprave
Članak 292.
(1) Kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu ugovorne strane.
(2) Ugovaratelj koji ne zna ili ne može pisati stavit će na ispravu rukoznak ovjeren od javnog bilježnika.
(3) Za sklapanje ugovora dovoljno je da obje strane potpišu istu ispravu ili da svaka od strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani.
(4) Zahtjev pisanog oblika ispunjen je ako strane razmijene pisma ili se sporazume pomoću drugog sredstva koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrde sadržaj i identitet davatelja izjave.
Sklapanje ugovora elektroničkim putem
Članak 293.
(1) Ugovor je sklopljen elektroničkim putem kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima.
(2) Ponuda učinjena elektroničkim putem smatra se ponudom nazočnoj osobi, ako se u konkretnom slučaju može na izjavu odmah dati protuizjava.
(3) Uporaba elektroničkog potpisa prilikom sklapanja ugovora uređuje se posebnim propisima.
Osnaženje ugovora kojem nedostaje potreban oblik
Članak 294.
Ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.
VII. OPĆI UVJETI UGOVORA
Pojam i obvezatnost
Članak 295.
(1) Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.
(2) Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.
(3) U slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.
(4) Opći uvjeti ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.
(5) Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.
Ništetnost pojedinih odredaba
Članak 296.
(1) Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
(2) Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.
(3) Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.
VIII. UVJET
Uvjeti i njihov učinak
Članak 297.
(1) Ugovor je sklopljen pod uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih učinaka zavisi od buduće i neizvjesne činjenice.
(2) Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, učinci ugovora nastaju od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili volje strana ne proistječe što drugo.
(3) Ako je sklopljen pod raskidnim uvjetom, učinci ugovora prestaju kad se uvjetu udovolji.
(4) Uzima se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, odnosno da nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen.
Nedopušten ili nemoguć uvjet
Članak 298.
(1) Ništetan je ugovor u kojem je postavljen odgodni ili raskidni uvjet protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.
(2) Ugovor sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetom ništetan je, a nemoguć raskidni uvjet smatra se nepostojećim.
Osiguranje uvjetnog prava
Članak 299.
Ako je ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom, vjerovnik čije je pravo uvjetovano može zahtijevati odgovarajuće osiguranje toga prava ako je njegovo ostvarenje ugroženo.
IX. ROK
Računanje vremena
Članak 300.
(1) Rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojega se rok računa, a završava se istekom posljednjeg dana roka.
(2) Rok određen u tjednima, mjesecima ili godinama završava se onoga dana koji se po imenu i broju podudara s danom nastanka događaja od kojega rok počinje teći, a ako takva dana nema u posljednjem mjesecu, kraj roka pada na posljednji dan toga mjeseca.
(3) Ako posljednji dan roka pada u dan kad je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan.
(4) Početak mjeseca označava prvi dan u mjesecu, sredina - petnaesti, a kraj – posljednji dan u mjesecu, ako što drugo ne proizlazi iz namjere strana ili iz naravi ugovornog odnosa.
Primjena pravila o uvjetu
Članak 301.
Kad učinak ugovora počinje od određenog vremena, na odgovarajući se način primjenjuju pravila o odgodnom uvjetu, a kad učinci ugovora prestaju važiti nakon isteka određenog roka, na odgovarajući se način primjenjuju pravila o raskidnom uvjetu.
X. NAMET
Članak 302.
(1) Ako je besplatni ugovor sklopljen uz namet, pa primatelj koristi ne ispuni namet, druga strana može zahtijevati ispunjenje nameta ili raskid ugovora.
(2) Neispunjenje nameta kod pravnog posla za slučaj smrti ima učinak ispunjenja raskidnog uvjeta.
XI. KAPARA I ODUSTATNINA
1. Kapara
Vraćanje i uračunavanje kapare
Članak 303.
(1) Ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenljivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno.
(2) U slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze.
(3) Ako što drugo nije ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem dvostruke kapare.
Neispunjenje ugovora
Članak 304.
(1) Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom.
(2) Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare.
(3) U svakom slučaju, kad druga strana zahtijeva ispunjenje ugovora, ona ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog zakašnjenja.
(4) Sud može, u slučajevima iz stavka 1. i 2. ovoga članka, na zahtjev zainteresirane strane smanjiti pretjerano veliku kaparu.
Djelomično ispunjenje ugovora
Članak 305.
(1) U slučaju djelomičnog ispunjenja obveze vjerovnik ne može zadržati kaparu, nego može zahtijevati ispunjenje ostatka obveze i naknadu štete zbog zakašnjenja, ili tražiti naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja, ali se u oba slučaja kapara uračunava u naknadu.
(2) Ako vjerovnik raskine ugovor i vrati ono što je primio kao djelomično ispunjenje, on može birati između ostalih zahtjeva koji pripadaju jednoj strani kad je za neispunjenje ugovora odgovorna druga strana.
2. Odustatnina
Pojam i učinci
Članak 306.
(1) Sporazumom ugovornih strana može se ovlastiti jedna ili svaka strana da odustanu od ugovora davanjem odustatnine.
(2) Kad strana u čiju je korist ugovorena odustatnina izjavi drugoj strani da će dati odustatninu, ona više ne može zahtijevati ispunjenje ugovora.
(3) Strana ovlaštena da odustane dužna je dati odustatninu istodobno s izjavom o odustajanju.
(4) Ako ugovaratelji nisu odredili rok do kojega ovlaštena strana može odustati od ugovora, ona to može učiniti sve dok ne protekne rok određen za ispunjenje njezine obveze.
(5) To pravo odustajanja od ugovora prestaje i kad strana u čiju je korist ugovoreno počne ispunjavati svoje obveze iz toga ugovora ili primati ispunjenje od druge strane.
Kapara kao odustatnina
Članak 307.
(1) Kad je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra odustatninom i svaka strana može odustati od ugovora.
(2) U tom slučaju, ako odustane strana koja je dala kaparu, gubi je, a ako odustane strana koja je kaparu primila, vraća je u dvostrukom iznosu.
Odsjek 2.
ZASTUPANJE
I. O ZASTUPANJU UOPĆE
Mogućnost zastupanja
Članak 308.
(1) Ugovor kao i drugi pravni posao može se sklopiti, odnosno poduzeti i preko zastupnika.
(2) Ovlaštenje za zastupanje temelji se na zakonu, statutu, društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe, aktu nadležnog državnog tijela ili na očitovanju volje zastupanog (punomoć).
Učinci zastupanja
Članak 309.
(1) Ugovor što ga sklopi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlaštenja obvezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.
(2) Pod istim uvjetima i ostali pravni poslovi zastupnikovi proizvode pravni učinak neposredno prema zastupanoj osobi.
(3) Zastupnik je dužan obavijestiti drugu stranu da istupa u ime zastupanog, ali i kad on to ne učini, ugovor proizvodi pravni učinak za zastupanog i drugu stranu ako je ona znala ili je iz okolnosti mogla zaključiti da on istupa kao zastupnik.
Prenošenje ovlaštenja
Članak 310.
(1) Zastupnik ne može prenijeti svoja ovlaštenja na drugog, osim kad mu je to dopušteno zakonom ili ugovorom.
(2) Iznimno, on to može ako ga okolnosti sprječavaju da posao obavi osobno, a interesi zastupanog zahtijevaju neodgodivo poduzimanje pravnog posla.
Prekoračenje granica ovlaštenja
Članak 311.
(1) Kad zastupnik prekorači granice ovlaštenja, zastupani je u obvezi samo ako odobri prekoračenje.
(2) Ako zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovito potreban da se ugovor takve vrste razmotri i ocijeni, smatrat će se da je odobrenje odbijeno.
(3) Odobrenje ima povratni učinak ako strane ne odrede drukčije.
(4) Ako druga strana nije znala niti morala znati za prekoračenje ovlaštenja, može odmah nakon saznanja za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru očituje, izjaviti da se ne smatra vezana ugovorom.
(5) Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlaštenja.
Sklapanje ugovora od strane neovlaštene osobe
Članak 312.
(1) Ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
(2) Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku očituje odobrava li ugovor.
(3) Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen.
(4) U tom slučaju strana s kojom je ugovor sklopljen može od osobe koja je kao opunomoćenik bez ovlaštenja sklopila ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora.
II. PUNOMOĆ
Davanje punomoći
Članak 313.
(1) Punomoć je ovlaštenje za zastupanje što ga opunomoćitelj pravnim poslom daje opunomoćeniku.
(2) Postojanje i opseg punomoći nezavisni su od pravnog odnosa na temelju kojega je punomoć dana.
(3) Opunomoćenik može biti i pravna osoba.
Obvezatan oblik punomoći
Članak 314.
Oblik propisan zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao odnosi se i na punomoć za sklapanje toga ugovora, odnosno za poduzimanje toga posla.
Opseg ovlaštenja
Članak 315.
(1) Opunomoćenik može poduzimati samo one pravne poslove za čije je poduzimanje ovlašten.
(2) Opunomoćenik kome je dana opća punomoć može poduzimati samo pravne poslove koji ulaze u redovito poslovanje.
(3) Posao koji ne ulazi u redovito poslovanje može opunomoćenik poduzeti samo ako je posebno ovlašten za poduzimanje toga posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.
(4) Opunomoćenik ne može bez posebnog ovlaštenja za svaki pojedini slučaj preuzeti mjeničnu obvezu, sklopiti ugovor o jamstvu, o nagodbi, a ni odreći se nekog prava bez naknade.
Opoziv i sužavanje punomoći
Članak 316.
(1) Opunomoćitelj može po svojoj volji suziti ili opozvati punomoć, iako se ugovorom odrekao toga prava.
(2) Opoziv i sužavanje svake punomoći može se učiniti u bilo kojem obliku.
(3) Ako je opozivom ili sužavanjem punomoći povrijeđen ugovor o nalogu ili ugovor o djelu ili neki drugi ugovor, opunomoćenik ima pravo na naknadu time nastale štete.
Učinak opoziva i sužavanja punomoći prema trećim osobama
Članak 317.
(1) Opoziv punomoći te njezino sužavanje nema učinak prema trećoj osobi koja je sklopila ugovor s opunomoćenikom ili obavila drugi pravni posao, a nije znala niti je morala znati da je punomoć opozvana, odnosno sužena.
(2) U tom slučaju opunomoćitelj ima pravo zahtijevati od opunomoćenika naknadu štete koju bi zbog toga pretrpio, osim kad opunomoćenik nije znao ni morao znati za opoziv, odnosno sužavanje punomoći.
(3) Isto vrijedi i u ostalim slučajevima prestanka punomoći.
Drugi slučajevi prestanka punomoći
Članak 318.
(1) Punomoć prestaje prestankom pravne osobe kao opunomoćenika ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Punomoć prestaje smrću opunomoćenika.
(3) Punomoć prestaje prestankom pravne osobe, odnosno smrću osobe koja ju je dala, osim ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete za pravne sljednike ili ako punomoć vrijedi i za slučaj smrti davatelja, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na pravnu narav posla.
Odsjek 3.
TUMAČENJE UGOVORA
Primjena odredaba i tumačenje spornih odredbi
Članak 319.
(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.
Nejasne odredbe u posebnim slučajevima
Članak 320.
(1) U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
(2) Nejasne odredbe u besplatnom ugovoru treba tumačiti u smislu koji je manje tegotan za dužnika, a u naplatnom u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba.
Izvansudsko tumačenje ugovora
Članak 321.
(1) Ugovorne strane mogu predvidjeti da će, u slučaju nesuglasnosti glede smisla i domašaja ugovornih odredaba, netko treći tumačiti ugovor.
(2) U tom slučaju, ako ugovorom nije drukčije predviđeno, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora, osim ako treća osoba odbije dati tumačenje ugovora.
Odsjek 4.
NEVALJANOST UGOVORA
I. NIŠTETNI UGOVORI
Ništetnost
Članak 322.
(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.
Posljedice ništetnosti
Članak 323.
(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
Djelomična ništetnost
Članak 324.
(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Konverzija
Članak 325.
Kad ništetan ugovor udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog ugovora, onda će među ugovarateljima vrijediti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u suglasnosti s ciljem koji su ugovaratelji imali na umu kad su ugovor sklopili i ako se može uzeti da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništetnost svog ugovora.
Naknadni nestanak uzroka ništetnosti
Članak 326.
(1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.
(2) Ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.
Isticanje ništetnosti
Članak 327.
(1) Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.
(2) Pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ima i državni odvjetnik.
Neograničeno isticanje ništetnosti
Članak 328.
Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.
Zelenaški ugovor
Članak 329.
(1) Ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.
(2) Na zelenaški ugovor na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti ugovora.
(3) Ako oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u tom slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi.
(4) Oštećena strana može podnijeti zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos u roku od pet godina od sklapanja ugovora.
II. POBOJNI UGOVORI
Kad je ugovor pobojan
Članak 330.
Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno.
Poništaj ugovora
Članak 331.
(1) Ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi.
(2) Ali suugovaratelj te strane može od nje zatražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od trideset dana, očituje ostaje li pri ugovoru ili ne, jer će se u protivnom uzeti da je ugovor poništen.
(3) Ako se pozvana strana u ostavljenom roku ne očituje ili izjavi da ne ostaje pri ugovoru, uzet će se da je ugovor poništen.
Posljedice poništaja
Članak 332.
(1) Ako je na temelju ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se vratiti, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
(2) Ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništaja ugovora ako ovaj nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti ugovora.
Vraćanje i naknada u slučaju poništaja ugovora ograničeno poslovno sposobne osobe
Članak 333.
U slučaju poništaja ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti jednog ugovaratelja suugovaratelj takve osobe može zahtijevati vraćanje samo onoga dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobne osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist, a i onoga što je namjerno uništeno ili otuđeno.
Odgovornost ograničeno poslovno sposobne osobe
Članak 334.
Ograničeno poslovno sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništajem ugovora ako je lukavstvom uvjerila svog suugovaratelja da je poslovno sposobna.
Prestanak prava na poništaj
Članak 335.
(1) Pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile.
(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora.
Odsjek 5.
UČINCI UGOVORA
I. OPĆI UČINCI UGOVORA
1. Stvaranje obveza za ugovaratelje
Učinci ugovora među ugovarateljima i njihovim pravnim sljednicima
Članak 336.
(1) Ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane.
(2) Ugovor ima učinak i za univerzalne pravne sljednike ugovornih strana, osim ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizlazi iz naravi samog ugovora.
(3) Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist treće osobe.
2. Ugovaranje u korist trećega
Neposredno pravo trećega
Članak 337.
(1) Kad netko ugovori u svoje ime tražbinu u korist trećega, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla.
(2) Ugovaratelj ima pravo zahtijevati da dužnik ispuni prema trećemu ono što je ugovoreno u korist te treće osobe.
Opoziv koristi
Članak 338.
(1) Ugovaratelj koristi za trećega može je opozvati ili izmijeniti sve dok treći ne izjavi da prihvaća ono što je ugovoreno u njegovu korist.
(2) Ako je ugovoreno da će dužnik ispuniti ono na što se obvezao u korist trećega tek nakon smrti ugovaratelja, ovaj može sve dotle, pa i svojom oporukom, opozvati korist ugovorenu za trećega ako iz samog ugovora ili iz okolnosti ne proizlazi što drugo.
Prigovori dužnika prema trećemu
Članak 339.
Dužnik može isticati trećemu sve prigovore koje ima prema ugovaratelju po osnovi ugovora kojim je ugovorena korist za trećega.
Odbijanje trećega
Članak 340.
Ako treći odbije korist koja je ugovorena za njega ili je ugovaratelj opozove, korist pripada ugovaratelju ako što drugo nije ugovoreno ili ne proizlazi iz naravi posla.
3. Ugovaranje na teret trećega
Obećanje radnje treće osobe
Članak 341.
(1) Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećega ne obvezuje, a obećavatelj odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći ne pristaje obvezati se ili ispuniti određenu radnju.
(2) Obećavatelj neće odgovarati ako je drugom obećao da će se samo zauzeti kod trećega da se ovaj obveže nešto učiniti ili propustiti, a u tome nije uspio i pored svega potrebnog zalaganja.
4. Pravo na popravljanje štete
Ispunjenje obveze i posljedice neispunjenja
Članak 342.
(1) Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio.
(3) Za štetu zbog zakašnjenja s ispunjenjem odgovara i dužnik kojemu je vjerovnik dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.
(4) Dužnik odgovara i za djelomičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja, iako tu nemogućnost nije skrivio, ako je nastupila nakon njegova dolaska u zakašnjenje, za koje odgovara.
(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je objekt činidbe slučajno propala i da je on svoju obvezu na vrijeme ispunio.
Oslobođenje dužnika od odgovornosti
Članak 343.
Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
Ugovorno proširenje odgovornosti
Članak 344.
(1) Ugovorom se može proširiti odgovornost dužnika i za slučajeve za koje on inače ne odgovara.
(2) Ali se ispunjenje takve ugovorne odredbe ne može zahtijevati ako bi to bilo u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.
Ograničenje i isključenje odgovornosti
Članak 345.
(1) Odgovornost dužnika za namjeru ili krajnju nepažnju ne može se unaprijed ugovorom isključiti ni ograničiti.
(2) Ali sud može na zahtjev zainteresirane ugovorne strane poništiti i ugovornu odredbu o isključenju i ograničenju odgovornosti za običnu nepažnju, ako je takav sporazum proizašao iz monopolskog položaja dužnika ili uopće iz neravnopravnog odnosa ugovornih strana.
(3) Pravovaljana je odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno.
(4) U slučaju ograničenja visine naknade vjerovnik ima pravo na potpunu naknadu ako je nemogućnost ispunjenja obveze prouzročena namjerno ili krajnjom nepažnjom dužnika.
Obujam naknade
Članak 346.
(1) Vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.
(2) U slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.
(3) Ako je pri povredi obveze pored štete nastao za vjerovnika i neki dobitak, o njemu će se prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri.
(4) Strana koja se poziva na povredu ugovora dužna je poduzeti sve razumne mjere da bi se smanjila šteta izazvana tom povredom, inače druga strana može zahtijevati smanjenje naknade.
(5) Odredbe ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju i na neispunjenje obveza koje nisu nastale iz ugovora, ako za pojedine od njih nije ovim Zakonom nešto drugo predviđeno.
Smanjenje naknade
Članak 347.
Kad je vjerovnik ili osoba za koju on odgovara pridonio nastanku štete ili njezinoj visini ili otežanju dužnikova položaja, naknada se smanjuje razmjerno.
Odgovornost zbog propuštanja obavijesti
Članak 348.
Ugovorna strana koja je dužna obavijestiti drugu stranu o činjenicama što su od utjecaja na njihov međusobni odnos odgovara za štetu koju pretrpi druga strana zbog toga što nije bila na vrijeme obaviještena.
Primjena odredaba o izvanugovornoj šteti
Članak 349.
Ako odredbama ovoga odsjeka nije drukčije propisano, na naknadu ove štete na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o naknadi izvanugovorne štete.
5. Ugovorna kazna
Opća pravila
Članak 350.
(1) Vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.
(2) Ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik kasni s ispunjenjem.
(3) Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze.
Način određivanja
Članak 351.
(1) Ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svojoj volji, u ukupnom iznosu, u postotku, ili za svaki dan zakašnjenja, ili na koji drugi način.
(2) Ona mora biti ugovorena u obliku propisanom za ugovor iz kojega je nastala obveza na čije se ispunjenje odnosi.
Pravna sudbina sporazuma
Članak 352.
(1) Sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi.
(2) Sporazum gubi pravni učinak ako je do neispunjenja, neurednog ispunjenja ili zakašnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara.
Vjerovnikova prava
Članak 353.
(1) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obveze, vjerovnik može zahtijevati ili ispunjenje obveze ili ugovornu kaznu.
(2) On gubi pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako je zatražio isplatu ugovorne kazne.
(3) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja, dužnik nema pravo isplatiti ugovornu kaznu i odustati od ugovora, osim ako je to bila namjera ugovaratelja kad su kaznu ugovorili.
(4) Kad je kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja, vjerovnik ima pravo zahtijevati i ispunjenje obveze i ugovornu kaznu.
(5) Vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.
Smanjenje ugovorne kazne
Članak 354.
Sud će na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze.
Ugovorna kazna i naknada štete
Članak 355.
(1) Vjerovnik ima pravo zahtijevati ugovornu kaznu i kad njezin iznos premašuje visinu štete koju je pretrpio, a i kad nije pretrpio nikakvu štetu.
(2) Ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio veća od iznosa ugovorne kazne, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.
Zakonom određena naknada i ugovorna kazna
Članak 356.
Ako je za neispunjenje obveze, neuredno ispunjenje ili za slučaj zakašnjenja s ispunjenjem zakonom određena visina naknade pod nazivom penala, ugovorne kazne, naknade ili pod kojim drugim nazivom, a ugovorne strane su pored toga ugovorile kaznu, vjerovnik nema pravo zahtijevati ujedno ugovornu kaznu i naknadu određenu zakonom, osim ako je to zakonom dopušteno.
II. UČINCI DVOSTRANOOBVEZNIH UGOVORA
1. Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja
Članak 357.
(1) Kod naplatnog ugovora svaki ugovaratelj odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja.
(2) Isto tako, ugovaratelj odgovara i za pravne nedostatke ispunjenja i dužan je štititi drugu stranu od prava i zahtjeva trećih osoba kojima bi njezino pravo bilo isključeno ili suženo.
(3) Na navedene odgovornosti prenositelja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgovornosti prodavatelja za materijalne i pravne nedostatke, ako za pojedine ugovore nije što drugo propisano.
2. Prigovor neispunjenja ugovora
Pravilo istodobnog ispunjenja
Članak 358.
(1) U dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla.
(2) Ali ako u sudskom postupku jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obvezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj narediti da ispuni svoju obvezu kad i druga strana ispuni svoju.
Kad ispunjenje obveze jedne strane postane neizvjesno
Članak 359.
(1) Ako je ugovoreno da prvo jedna strana ispuni svoju obvezu, pa se nakon sklapanja ugovora materijalne prilike druge strane pogoršaju u toj mjeri da je neizvjesno hoće li ona moći ispuniti svoju obvezu, ili ako ta neizvjesnost proizlazi iz drugih ozbiljnih razloga, strana koja se obvezala da prva ispuni svoju obvezu može odgoditi njezino ispunjenje dok druga strana ne ispuni svoju obvezu ili dok ne dade dovoljno osiguranje da će je ispuniti.
(2) To vrijedi i kad su materijalne prilike druge strane bile u istoj mjeri teške još prije sklapanja ugovora, ako njezin suugovaratelj to nije znao niti je morao znati.
(3) U tim slučajevima strana koja se obvezala prva ispuniti svoju obvezu može zahtijevati da joj se osiguranje dade u primjerenom roku, a poslije proteka toga roka bez rezultata, može raskinuti ugovor.
3. Raskid ugovora zbog neispunjenja
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obvezu
Članak 360.
U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Kad je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora
Članak 361.
(1) Kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
(2) Ali vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.
(3) Kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.
(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla.
Kad ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora
Članak 362.
(1) Kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje.
(2) Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje.
(3) Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora.
Raskid ugovora bez ostavljanja naknadnog roka
Članak 363.
Vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.
Raskid ugovora prije isteka roka
Članak 364.
Kad je prije isteka roka za ispunjenje obveze očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
Raskid ugovora s uzastopnim obvezama
Članak 365.
(1) Kad u ugovoru s uzastopnim obvezama jedna strana ne ispuni jednu obvezu, druga strana može, u razumnom roku, raskinuti ugovor glede svih budućih obveza, ako je iz danih okolnosti očito da ni one neće biti ispunjene.
(2) Ona može raskinuti ugovor ne samo glede budućih obveza nego i glede već ispunjenih, ako njihovo ispunjenje bez izostalih ispunjenja nema interesa za nju.
(3) Dužnik može održati ugovor ako dade odgovarajuće osiguranje.
Dužnost obavješćivanja
Članak 366.
Vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor dužan je to priopćiti dužniku bez odgađanja.
Kad se ugovor ne može raskinuti
Članak 367.
Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze.
Učinak raskida
Članak 368.
(1) Raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete.
(2) Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.
(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.
4. Izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih
okolnosti
Pretpostavke za raskid
Članak 369.
(1) Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.
(2) Izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.
(3) Strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njezine obveze.
(4) Kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene.
(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da ovoj naknadi pravičan dio štete koju trpi zbog toga.
Dužnost obavještavanja
Članak 370.
Strana koja je ovlaštena zbog promijenjenih okolnosti zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora dužna je o svojoj namjeri obavijestiti drugu stranu čim sazna da su takve okolnosti nastupile, a ako to ne učini, odgovara za štetu koju je druga strana pretrpjela zbog toga što joj zahtjev nije bio na vrijeme priopćen.
Okolnosti značajne za odluku suda
Članak 371.
Pri odlučivanju o izmjeni ugovora, odnosno o njegovu raskidu sud će se rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa osobito o svrsi ugovora, o podjeli rizika koja proizlazi iz ugovora ili zakona, o trajanju i djelovanju izvanrednih okolnosti te o interesima obiju strana.
Odricanje od pozivanja na promijenjene okolnosti
Članak 372.
Strane se mogu ugovorom unaprijed odreći pozivanja na određene promijenjene okolnosti, osim ako je to u opreci s načelom savjesnosti i poštenja.
5. Nemogućnost ispunjenja
Nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovara nijedna strana
Članak 373.
(1) Kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.
(2) U slučaju djelomične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelomično ispunjenje ne odgovara njezinim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo zahtijevati razmjerno smanjenje svoje obveze.
Nemogućnost ispunjenja za koju odgovara druga strana
Članak 374.
(1) Kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njezina obveza se gasi, ali ona zadržava svoju tražbinu prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze.
(2) Osim toga, ona je dužna ustupiti drugoj strani sva prava koja bi imala prema trećim osobama u vezi s objektom svoje obveze čije je ispunjenje postalo nemoguće.
6. Prekomjerno oštećenje
Očiti nerazmjer uzajamnih činidaba
Članak 375.
(1) Ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.
(2) Pravo da se zahtijeva poništaj ugovora prestaje istekom godine dana od njegova sklapanja.
(3) Odricanje unaprijed od toga prava nema pravni učinak.
(4) Ugovor će ostati na snazi ako druga strana ponudi dopunu do prave vrijednosti.
(5) Zbog ovoga nerazmjera ne može se zahtijevati poništaj trgovačkog ugovora, ugovora na sreću, javne prodaje, a ni onda kad je za stvar dana viša cijena iz osobite naklonosti.
Odjeljak 2.
UGOVORI
Odsjek 1.
UGOVOR O KUPOPRODAJI
I. OPĆE ODREDBE
Pojam
Članak 376.
(1) Ugovorom o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.
(2) Prodavatelj nekog prava obvezuje se pribaviti to pravo kupcu, a kad ostvarivanje njegova sadržaja zahtijeva posjed stvari, predati mu i stvar.
Oblik ugovora o kupoprodaji nekretnine
Članak 377.
Ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku.
Rizik
Članak 378.
(1) Do predaje stvari kupcu rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari snosi prodavatelj, a s predajom stvari rizik prelazi na kupca.
(2) Rizik ne prelazi na kupca ako je on zbog nekog nedostatka predane stvari raskinuo ugovor ili zahtijevao zamjenu stvari.
Prijelaz rizika u slučaju kupčeva zakašnjenja
Članak 379.
(1) Ako predaja stvari nije izvršena zbog kupčeva zakašnjenja, rizik prelazi na kupca u času kad je došao u zakašnjenje.
(2) Kad su objekt ugovora stvari određene po rodu, rizik prelazi na kupca u zakašnjenju ako je prodavatelj izdvojio stvari očito namijenjene predaji i o tome odaslao obavijest kupcu.
(3) Ali kad su stvari određene po rodu takve naravi da prodavatelj ne može izdvojiti jedan njihov dio, dovoljno je da je prodavatelj izvršio sve radnje koje su potrebne da bi kupac mogao preuzeti stvari i da je o tome odaslao obavijest kupcu.
II. SASTOJCI UGOVORA O KUPOPRODAJI
1. Stvar
Opće pravilo
Članak 380.
(1) Stvar mora biti u prometu te je ništetan ugovor o kupoprodaji stvari koja je izvan prometa.
(2) Za prodaju stvari čiji je promet ograničen vrijede posebni propisi.
(3) Kupoprodaja se može odnositi i na buduću stvar.
Kad stvar propadne prije ugovora
Članak 381.
(1) Ugovor o kupoprodaji nema pravni učinak ako je u trenutku njegova sklapanja stvar o kojoj je ugovor bila propala.
(2) Ako je u času sklapanja ugovora stvar bila samo djelomično propala, kupac može raskinuti ugovor ili ostati pri njemu uz razmjerno sniženje cijene.
(3) Ali će ugovor ostati na snazi i kupac će imati samo pravo na sniženje cijene ako djelomična propast stvari ne smeta postizanju svrhe ugovora, ili ako za određenu stvar postoji takav običaj u pravnom prometu.
Kupoprodaja tuđe stvari
Članak 382.
Kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa može, ako se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
Kupoprodaja spornog prava
Članak 383.
(1) Sporno pravo može biti objekt ugovora o kupoprodaji.
(2) Ali je ništetan ugovor kojim bi odvjetnik ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjereno, ili ugovorio za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovu nalogodavcu.
2. Cijena
Kad cijena nije određena
Članak 384.
(1) Ako ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravni učinak.
(2) Kad trgovačkim ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, niti u njemu ima dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavatelj redovito naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad ove nema, razumnu cijenu.
(3) Pod razumnom cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme sklapanja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda cijenu koju utvrđuje sud prema okolnostima slučaja.
Propisana cijena
Članak 385.
Kad je ugovorena viša cijena od one koju je za određenu vrstu stvari propisalo nadležno tijelo, kupac duguje samo iznos propisane cijene, a ako je već isplatio ugovorenu cijenu, ima pravo zahtijevati povrat razlike.
Kad je ugovorena tekuća cijena
Članak 386.
(1) Kad je ugovorena tekuća cijena, kupac duguje cijenu utvrđenu službenom evidencijom na tržištu mjesta prodavatelja u vrijeme kad je trebalo doći do ispunjenja.
(2) Ako takve evidencije nema, tekuća se cijena određuje na temelju elemenata s pomoću kojih se prema običajima tržišta utvrđuje cijena.
Kad je određivanje cijene povjereno trećemu
Članak 387.
Ako treća osoba kojoj je povjereno određivanje cijene neće ili je ne može odrediti, a ugovaratelji se ne slože naknadno o određivanju cijene niti ugovor raskinu, smatrat će se da je ugovorena razumna cijena.
Kad je određivanje cijene ostavljeno jednom ugovaratelju
Članak 388.
Odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju smatra se kao da nije ni ugovorena i tada kupac duguje cijenu kao u slučaju kad cijena nije određena.
III. OBVEZE PRODAVATELJA
1. Predaja stvari
Vrijeme i mjesto predaje
Članak 389.
(1) Prodavatelj je dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom.
(2) Prodavatelj je ispunio obvezu predaje kupcu, u pravilu, kad mu stvar uruči ili preda ispravu kojom se stvar može preuzeti.
Sadržaj predaje
Članak 390.
(1) Ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz naravi posla, prodavatelj je dužan predati stvar kupcu u ispravnom stanju, zajedno s njezinim pripadcima.
(2) Plodovi i druge koristi od stvari pripadaju kupcu od dana kad je prodavatelj bio dužan da mu ih preda.
Kad je ugovorena predaja u tijeku stanovitog razdoblja
Članak 391.
Kad je ugovoreno da će se predaja stvari izvršiti u tijeku stanovitog razdoblja, a nije određeno koja će strana imati pravo odrediti nadnevak predaje u granicama toga razdoblja, to pravo pripada prodavatelju, osim kad iz okolnosti slučaja proizlazi da je određivanje nadnevka predaje ostavljeno kupcu.
Kad nadnevak predaje nije određen
Članak 392.
Kad nadnevak predaje stvari kupcu nije određen, prodavatelj je dužan izvršiti predaju u razumnom roku nakon sklapanja ugovora, s obzirom na narav stvari i na ostale okolnosti.
Kad mjesto predaje nije određeno ugovorom
Članak 393.
(1) Kad mjesto predaje nije određeno ugovorom, stvar se predaje u mjestu u kojem je prodavatelj u trenutku sklapanja ugovora imao svoje prebivalište ili, u nedo[Truncated]
- Detalji
- Autor: krznar
- Kategorija: Uncategorised
- Pregleda: 14
Zakon o izmjeni Zakona o nasljeđivanju
hrvatski sabor
2350
Na temelju članka 88. Ustava Republike Hrvatske, donosim
ODLUKU
O PROGLAŠENJU ZAKONA O IZMJENI ZAKONA O NASLJEĐIVANJU
Proglašavam Zakon o izmjeni Zakona o nasljeđivanju, koji je donio Hrvatski sabor na sjednici 1. listopada 2003.
Broj: 01-081-03-3310/2
Zagreb, 6. listopada 2003.
Predsjednik
Republike Hrvatske
Stjepan Mesić, v. r.
ZAKON
O IZMJENI ZAKONA O NASLJEĐIVANJU
Članak 1.
U Zakonu o nasljeđivanju (»Narodne novine«, br. 48/03.) članak 240. briše se.
Članak 2.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.
Klasa: 552-01/03-01/02
Zagreb, 1. listopada 2003.
HRVATSKI SABOR
Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Zlatko Tomčić, v. r.
- Detalji
- Autor: krznar
- Kategorija: Uncategorised
- Pregleda: 14
Zakon o nasljeđivanju
HRVATSKI SABOR
604
Na temelju članka 88. Ustava Republike Hrvatske, donosim
ODLUKU
O PROGLAŠENJU ZAKONA O NASLJEĐIVANJU
Proglašavam Zakon o nasljeđivanju, koji je donio Hrvatski sabor na sjednici 11. ožujka 2003.
Broj: 01-081-030-922/2
Zagreb, 18. ožujka 2003.
Predsjednik
Republike Hrvatske
Stjepan Mesić, v. r.
ZAKON
O NASLJEĐIVANJU
D I O P R V I
OPĆE ODREDBE
Članak 1.
(1) Ovim se Zakonom uređuje pravo nasljeđivanja.
(2) Ovim se Zakonom uređuju pravila po kojima sud, druga tijela i ovlaštene osobe postupaju u nasljednim stvarima.
Članak 2.
(1) Sve su fizičke osobe pod istim pretpostavkama ravnopravne u nasljeđivanju.
(2) Stranci su, pod pretpostavkom uzajamnosti, u nasljeđivanju ravnopravni s državljanima Republike Hrvatske. Uzajamnost se predmnijeva, dok se suprotno ne utvrdi na zahtjev osobe koja u tome ima pravni interes.
Članak 3.
(1) Nasljeđuje se zbog smrti fizičke osobe i u trenutku njezine smrti.
(2) Svaku se fizičku osobu može naslijediti.
Članak 4.
(1) Umrlu fizičku osobu (ostavitelja) nasljeđuje onaj koji je njezinom smrću stekao nasljedno pravo (nasljednik).
(2) Svaka je osoba sposobna naslijediti ako zakonom nije što drugo određeno.
(3) Nasljedno se pravo stječe po odredbama ovoga Zakona, a na temelju oporuke ili na temelju zakona.
(4) Nasljedno se pravo stječe u trenutku ostaviteljeve smrti. Stjecatelj nasljednog prava može ga se po odredbama ovoga Zakona odreći, pa će se uzeti kao da ga nikada nije niti stekao.
Članak 5.
(1) Tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni sljednik.
(2) Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo.
(3) Ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. No, nije ostavina ono što je tuđi udio u zajedničkoj imovini ili što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne na posebnom pravnom temelju.
Članak 6.
Smrću ostavitelja koji nema nasljednika ostavina prelazi na općinu, odnosno grad određene ovim Zakonom, koji time dobivaju jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici, čega se oni ne mogu odreći.
Članak 7.
(1) Svatko je ovlašten da za slučaj svoje smrti oporukom odredi sebi nasljednika, a i da pravo svojega nasljednika ograniči i optereti, na način i u granicama određenima ovim Zakonom.
(2) Zbog zaštite opravdanih interesa članova uže obitelji ovim se Zakonom određuje koja prava glede ostavine pripadaju članovima uže obitelji, makar i protiv ostaviteljeve volje, te se postavljaju granice oporučnim i drugim raspolaganjima za slučaj smrti.
D I O D R U G I
PRAVNI TEMELJ NASLJEĐIVANJA
G l a v a p r v a
NASLJEĐIVANJE NA TEMELJU ZAKONA
Zakonski nasljednici
Članak 8.
(1) Na temelju zakona ostavitelja nasljeđuju svi njegovi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji, njegovi posvojitelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i bake i njihovi potomci, i njegovi ostali predci.
(2) Na temelju zakona ostavitelja nasljeđuje i njegov izvanbračni drug koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim. Izvanbračnom zajednicom u smislu ovoga Zakona smatra se životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje vrijeme a prestala ostaviteljevom smrću, pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka.
(3) Osobe iz stavka 1. ovoga članka nasljeđuju po nasljednim redovima.
(4) Nasljednici bližega nasljednog reda isključuju iz nasljedstva osobe daljnjeg nasljednog reda.
I. NASLJEDNI REDOVI
1. Prvi nasljedni red
Ostaviteljevi potomci i bračni drug
Članak 9.
(1) Ostavitelja nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni drug.
(2) Osobe iz stavka 1. ovoga članka nasljeđuju na jednake dijelove.
Pravo predstavljanja
Članak 10.
Dio ostavine koji bi pripao prije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavitelja nasljeđuju njegova djeca, ostaviteljevi unuci, na jednake dijelove, a ako je neki od unuka umro prije ostavitelja, onda dio koji bi njemu pripao da je bio živ u času ostaviteljeve smrti nasljeđuju njegova djeca, praunuci ostaviteljevi, na jednake dijelove, i tako redom sve dokle ima ostaviteljevih potomaka.
2. Drugi nasljedni red
Ostaviteljevi roditelji i bračni drug
Članak 11.
(1) Ostavitelja koji nije ostavio potomke nasljeđuju njegovi roditelji i njegov bračni drug.
(2) Ostaviteljevi roditelji nasljeđuju jednu polovicu ostavine na jednake dijelove, a drugu polovicu ostavine nasljeđuje ostaviteljev bračni drug.
(3) Ako su oba roditelja umrla prije ostavitelja, bračni drug nasljeđuje cijelu ostavinu.
(4) Ako iza ostavitelja nije ostao bračni drug, ostaviteljevi roditelji nasljeđuju cijelu ostavinu na jednake dijelove.
(5) Ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuje drugi roditelj.
Ostaviteljeva braća i sestre i njihovi potomci
Članak 12.
(1) Ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja koji nije ostavio bračnog druga, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njegova djeca (ostaviteljeva braća i sestre), njegovi unuci i praunuci i njegovi daljnji potomci, po pravilima za slučaj kad ostavitelja nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.
(2) Ako su oba ostaviteljeva roditelja umrla prije ostavitelja koji nije ostavio bračnog druga, dio ostavine koji bi svakome od njih pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju potomci, kako je određeno u stavku 1. ovoga članka.
(3) U svim slučajevima ostaviteljeva braća i sestre samo po ocu nasljeđuju na jednake dijelove očev dio ostavine, braća i sestre samo po majci nasljeđuju na jednake dijelove majčin dio, a braća i sestre nasljeđuju na jednake dijelove s braćom i sestrama po ocu očev dio, a s braćom i sestrama po majci majčin dio.
Ako je jedan roditelj umro bez potomstva
Članak 13.
Ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja koji nije ostavio bračnog druga, a nije ostavio nijednog potomka, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuje drugi roditelj, a ako je i ovaj umro prije ostavitelja koji nije ostavio bračnog druga, njegovi potomci nasljeđuju ono što bi pripalo i jednom i drugom roditelju, kako je određeno u članku 12. ovoga Zakona.
3. Treći nasljedni red
Ostaviteljevi djedovi i bake
Članak 14.
(1) Ostavitelja koji nije ostavio ni potomke, ni bračnog druga, ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, nasljeđuju njegovi djedovi i bake.
(2) Jednu polovicu ostavine nasljeđuju djed i baka s očeve strane, a drugu polovicu djed i baka s majčine strane.
Prava djeda i bake iste loze
Članak 15.
(1) Djed i baka iste loze nasljeđuju na jednake dijelove.
(2) Ako je neki od ovih predaka jedne loze umro prije ostavitelja, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njegova djeca, njegovi unuci i njegovi daljnji potomci, po pravilima za slučaj kad ostavitelja nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.
(3) U svemu ostalome za nasljedno pravo djeda i bake jedne loze i njihovih potomaka vrijede pravila po kojima nasljeđuju ostaviteljevi roditelji i njihovi potomci.
Ako su djed i baka jedne loze umrli bez potomstva
Članak 16.
Ako su djed i baka jedne loze umrli prije ostavitelja, a nisu ostavili nijednog potomka, dio ostavine koji bi im pripao da su nadživjeli ostavitelja nasljeđuju djed i baka druge loze, njihova djeca, njihovi unuci i njihovi daljnji potomci, kako je određeno u članku 15. ovoga Zakona.
4. Četvrti nasljedni red
Pradjedovi i prabake
Članak 17.
(1) Ostavitelja koji nije ostavio ni potomke ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, ni bračnog druga, ni djeda i baku, niti su ovi ostavili nekog potomka, nasljeđuju njegovi pradjedovi i prabake.
(2) Jednu polovicu nasljeđuju pradjedovi i prabake s očeve strane, a drugu polovicu nasljeđuju pradjedovi i prabake s majčine strane.
Članak 18.
(1) Od dijela koji pripada ostaviteljevim pradjedovima i prabakama s očeve strane jednu polovicu nasljeđuju na jednake dijelove roditelji njegova djeda po ocu, a drugu polovicu roditelji njegove bake po ocu.
(2) I pradjedovi i prabake s majčine strane nasljeđuju na način određen u stavku 1. ovoga članka dio koji im pripada.
(3) Ako nema koga od tih predaka, dio koji bi mu pripao da je živ nasljeđuje predak koji mu je bio bračni drug.
(4) Ako nema jednog para tih predaka, dijelove koji bi im pripali da su živi nasljeđuje drugi par iste loze.
(5) Ako nema pradjedova i prabaka jedne loze, dio ostavine koji bi im pripao da su živi nasljeđuju pradjedovi i prabake druge loze.
5. Ostali nasljedni redovi
Ostali predci
Članak 19.
Iza pradjedova i prabaka ostavitelja nasljeđuju daljnji njegovi predci, redom, po pravilima po kojima nasljeđuju njegovi pradjedovi i njegove prabake.
Ošasna ostavina
Članak 20.
(1) Ostaviteljeve nekretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad na čijem se području nalaze.
(2) Pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao prebivalište na području Republike Hrvatske.
(3) Ako ostavitelj u trenutku smrti nije imao prebivalište na području Republike Hrvatske, a imao je boravište, pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao boravište na području Republike Hrvatske.
(4) Ako ostavitelj u trenutku smrti na području Republike Hrvatske nije imao ni prebivalište niti boravište, pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti bio upisan u knjigu državljana Republike Hrvatske.
II. POSEBNE odredbe za neke nasljednike
1. Potomci
Članak 21.
Djeca rođena izvan braka i njihovi potomci imaju ista nasljedna prava kao i bračna djeca i njihovi potomci.
2. Posvojčad u slučaju srodničkog posvojenja
Članak 22.
(1) Srodničkim posvojenjem međusobno stječu posvojitelj i njegovi srodnici s jedne strane, te posvojče i njegovi potomci s druge strane, pravo zakonskog nasljeđivanja.
(2) Srodničkim posvojenjem prestaje međusobno pravo zakonskog nasljeđivanja između posvojčeta i njegovih krvnih srodnika.
(3) Ako dijete posvoji maćeha ili očuh, ne prestaje nasljedno pravo između posvojčeta i roditelja koji je u braku s posvojiteljem, te krvnih srodnika tog roditelja.
3. Posvojčad u slučaju roditeljskog posvojenja
Članak 23.
(1) Roditeljskim posvojenjem stječu međusobno posvojitelj i posvojče pravo zakonskog nasljeđivanja krvnih srodnika u ravnoj lozi, tako da posvojče i posvojčetovi potomci imaju prema posvojitelju nasljedna prava kao da su posvojiteljeva djeca, odnosno daljnji posvojiteljevi potomci, a posvojitelj i njegovi predci imaju prema posvojčetu i njegovim potomcima jednaka nasljedna prava kao da je posvojitelj posvojčetu roditelj, a posvojiteljevi predci da su posvojčetovi predci.
(2) Posvojče iz roditeljskog posvojenja i njegovi potomci ne nasljeđuju na temelju zakona posvojiteljeve pobočne srodnike, njegova bračnog druga, a ni njegovu posvojčad koja su to na temelju roditeljskog posvojenja, kao ni potomke takve posvojčadi.
(3) Roditeljskim posvojenjem prestaju međusobna prava nasljeđivanja posvojčeta i njegovih krvnih srodnika. Iznimno od toga, roditeljskim se posvojenjem ne dira u nasljedno pravo posvojčeta i njegovih potomaka prema posvojčetovu roditelju koji je u braku s posvojiteljem, te krvnim srodnicima tog roditelja.
Članak 24.
Posvojče i njegovi potomci ne mogu naslijediti posvojitelja ako je posvojitelj podnio zahtjev za prestanak posvojenja, a nakon njegove smrti, na zahtjev zainteresirane osobe nastavi se postupak pa se utvrdi opravdanost zahtjeva.
4. Bračni i izvanbračni drug
Članak 25.
(1) Pravo nasljeđivanja između bračnih drugova prestaje rastavom braka i poništajem braka.
(2) Bračni drug nema pravo na nasljedstvo:
1) ako je ostavitelj podnio tužbu za rastavu ili poništaj braka, odnosno sporazumni zahtjev za rastavu braka, a nakon ostaviteljeve smrti se utvrdi da su bili osnovani;
2) ako njegov brak s ostaviteljem bude proglašen nepostojećim, ili bude poništen poslije ostaviteljeve smrti iz uzroka za čije je postojanje nadživjeli bračni drug znao ili morao znati u vrijeme sklapanja braka,
3) ako je njegova zajednica života s ostaviteljem bila trajno prestala njegovom krivnjom ili u sporazumu s ostaviteljem.
(3) Izvanbračni drug nema pravo na nasljedstvo ako je njegova zajednica života s ostaviteljem bila trajno prestala.
G l a v a d r u g a
NASLJEĐIVANJE NA TEMELJU OPORUKE
I. Pretpostavke valjanosti oporuke
Sposobnost oporučivanja
Članak 26.
(1) Oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života.
(2) Oporuka je ništava ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije imao 16 godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje. Ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je oporučitelj u trenutku sastavljanja oporuke bio sposoban za rasuđivanje. Oporučitelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem.
(3) Gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je oporuka napravljena ne utječe na njezinu valjanost.
Poništenje oporuke zbog mana oporučiteljeve volje
Članak 27.
(1) Oporuka će se na zahtjev poništiti ako je oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili silom da je napravi ili se odlučio napraviti je zbog toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi.
(2) Prijetnja, sila ili prijevara razlog su za poništenje oporuke i kad potječu od treće osobe.
(3) Raspolaganja oporukom poništit će se na zahtjev i ako je oporučitelj bio u zabludi o činjenicama koje su pobudile oporučitelja da učini ta raspolaganja.
(4) Ako su samo neke oporučne odredbe napravljene pod prijetnjom ili silom, zbog prijevare, ili u zabludi, to ne povlači za sobom nevaljanost i ostalih odredaba ako one mogu opstati bez te odredbe.
Članak 28.
(1) Poništenje oporuke ili pojedinih njezinih odredaba zbog prijetnje ili sile, prijevare ili zablude, može zahtijevati samo osoba koja za to ima pravni interes, i to u roku od godinu dana od kada je doznala za postojanje uzroka nevaljanosti, ali najkasnije za deset godina od proglašenja oporuke.
(2) Rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke.
(3) Prema osobi koja je prouzročila mane oporučiteljeve volje, ili je za njih znala ili morala znati, poništenje oporuke može se zahtijevati u roku od 20 godina od dana proglašenja oporuke.
Oblik oporuke kao pretpostavka valjanosti
Članak 29.
(1) Valjana je ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom.
(2) Svatko može u redovitim okolnostima oporučiti u bilo kojem od zakonom predviđenih oblika.
(3) Zbog nedostatka u obliku poništenje oporuke može zahtijevati nakon otvaranja nasljedstva samo osoba koja za to ima pravni interes, i to u roku od godinu dana od kada je saznala za oporuku, a najdulje za 10 godina od proglašenja oporuke. Rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke.
II. Oblici oporuke
1. Privatne oporuke
Vlastoručna oporuka
Članak 30.
(1) Oporuka je valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao.
(2) Za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena.
Pisana oporuka pred svjedocima
Članak 31.
(1) Oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati.
(2) Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju.
2. Javna oporuka
Članak 32.
(1) Svatko može valjano oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke.
(2) Javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju u Republici Hrvatskoj sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu ili javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske (ovlaštena osoba).
(3) Ovlaštena osoba oporuku sastavlja prema kazivanju oporučitelja.
(4) Sastavljenu oporuku ovlaštena osoba pročitat će oporučitelju, objasniti mu pravne posljedice oporučnog raspolaganja i dati mu da pred njom oporuku potpiše.
(5) O svim radnjama iz prethodnog stavka ovlaštena osoba će u samoj ispravi o sastavljanju oporuke sačiniti zapisnik kojim će potvrditi da su sve te radnje poduzete. Ovaj zapisnik potpisuju oporučitelj i ovlaštena osoba.
(6) Ako oporučitelj nije u stanju potpisati oporuku odnosno zapisnik, navest će razlog ovlaštenoj osobi koja će to zabilježiti na oporuci i zapisniku. Oporučitelj može zatražiti od neke druge osobe da ga potpiše na oporuci i zapisniku.
Javna oporuka ako je oporučitelj nije u stanju pročitati
Članak 33.
(1) U slučaju da oporučitelj nije u stanju pročitati oporuku koju mu je sastavila ovlaštena osoba, ova će je pročitati oporučitelju u nazočnosti dvaju svjedoka koji razumiju jezik na kojem je oporuka sastavljena, nakon čega će oporučitelj u njihovoj nazočnosti potpisati oporuku ili staviti na nju svoj rukoznak, pošto izjavi da je to njegova oporuka.
(2) Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci.
(3) O svim radnjama iz prethodnog stavka ovlaštena osoba će u samoj ispravi o sastavljanju oporuke sačiniti zapisnik kojim će potvrditi da su sve te radnje poduzete. Ovaj zapisnik potpisuju oporučitelj, svjedoci i ovlaštena osoba.
Predaja oporuke na čuvanje
Članak 34.
(1) Oporučitelj može svoju oporuku sam čuvati, ili je povjeriti na čuvanje kojoj drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi.
(2) Ako oporučitelj želi povjeriti svoju oporuku na čuvanje sudu, javnom bilježniku ili u inozemstvu konzularnom, odnosno diplomatsko-konzularnom predstavniku Republike Hrvatske, taj ju je dužan primiti na čuvanje bez obzira tko je oporuku sastavio, te postupiti pritom po pravilima ovoga Zakona (članak 167.).
Svjedoci pisane oporuke pred svjedocima i javne oporuke
Članak 35.
(1) Pri sastavljanju pisane oporuke pred svjedocima (članak 31.) i javne oporuke (članak 33.) svjedoci mogu biti punoljetne osobe kojima nije oduzeta poslovna sposobnost i koje znaju i mogu čitati i pisati.
(2) Ne mogu biti svjedoci pri sastavljanju pisane oporuke pred svjedocima ni javne oporuke, niti oporuku sastaviti po oporučiteljevu kazivanju u svojstvu ovlaštene osobe: oporučiteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci, njegovi predci i posvojitelji, njegovi srodnici u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja, bračni drugovi svih tih osoba ni oporučiteljev bračni drug.
Raspolaganja u korist ovlaštene osobe, svjedoka i njihovih bližih srodnika
Članak 36.
Ništave su oporučne odredbe kojima se nešto ostavlja osobi koja je oporuku sastavila, svjedocima pri njezinu sastavljanju, njihovim bračnim drugovima, njihovim predcima, njihovim potomcima, njihovim srodnicima u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja srodstva i bračnim drugovima svih tih osoba.
3. Oporuka u izvanrednim okolnostima
Usmena oporuka
Članak 37.
(1) Oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku.
(2) Usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena.
Svjedoci usmene oporuke
Članak 38.
Svjedoci usmene oporuke mogu biti samo osobe koje mogu biti i svjedoci javne oporuke, ali ne moraju znati ni moći čitati ni pisati.
Dužnost svjedoka usmene oporuke
Članak 39.
(1) Svjedoci pred kojima je oporučitelj usmeno očitovao svoju posljednju volju dužni su bez odgode napisati sadržaj oporučiteljeva očitovanja i što prije predati to sudu ili javnom bilježniku na čuvanje, ili ga usmeno ponoviti pred sudom ili javnim bilježnikom iznoseći kada je, gdje i u kojim je prilikama oporučitelj očitovao svoju posljednju volju.
(2) Neispunjenje dužnosti svjedoka iz stavka 1. ovoga članka ne šteti valjanosti usmene oporuke.
Raspolaganja usmenom oporukom u korist svjedoka i njihovih bližih srodnika
Članak 40.
Ništave su odredbe usmene oporuke kojima se ostavlja nešto svjedocima pri njezinu sastavljanju, njihovim bračnim drugovima, njihovim predcima, njihovim potomcima, njihovim srodnicima u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja srodstva i bračnim drugovima svih tih osoba.
4. Dokazivanje uništene, izgubljene, skrivene ili zametnute oporuke
Članak 41.
Oporuka uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, skrivena, ili zametnuta, prije ili nakon oporučiteljeve smrti, ali bez njegova znanja proizvest će učinke valjane oporuke ako zainteresirana osoba dokaže da je oporuka postojala, da je uništena, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, da je bila sastavljena u obliku propisanom u zakonu i ako dokaže sadržaj onoga dijela oporuke na koji se poziva.
III. SadrŽaj oporuke
Članak 42.
(1) Ostavitelj je ovlašten za slučaj smrti oporukom raspolagati svime čime je bio ovlašten raspolagati i za života, ako nije što posebno propisano.
(2) Oporučitelj može oporukom proizvesti iste pravne učinke koje je mogao i za života jednostranim očitovanjem svoje volje, ako nije što drugo propisano.
(3) Oporučitelj može svojom oporukom izazvati samo nasljednopravne učinke koji su predviđeni ovim Zakonom.
(4) Koliko je oporučitelj u slobodi raspolaganja ograničen u korist članova svoje obitelji, određuju odredbe o nužnom nasljeđivanju ovoga Zakona.
Određivanje nasljednika
Članak 43.
(1) Oporučitelj može oporukom odrediti jednoga ili više nasljednika.
(2) Nasljednik na temelju oporuke jest osoba koju je oporučitelj odredio da ga naslijedi u cijelosti ili u razmjernom dijelu.
(3) Nasljednikom će se smatrati i osoba kojoj su oporukom ostavljeni jedna ili više određenih stvari ili prava, ako se ustanovi da je oporučiteljeva volja bila da mu ta osoba bude nasljednik.
Određivanje zamjenika
Članak 44.
(1) Oporučitelj može odrediti oporukom osobu kojoj će pripasti nasljedstvo za slučaj da određeni nasljednik umre prije njega, ili da se odrekne nasljedstva, ili da bude nedostojan da naslijedi. Isto vrijedi i za zapise, naloge i ostala raspolaganja.
(2) Oporučitelj ne može odrediti nasljednika svome nasljedniku ni zapisovniku.
Ostavljanje zapisa
Članak 45.
Oporučitelj može oporukom ostaviti jedan ili više zapisa (legata), ovlašćujući njima neku osobu (zapisovnika, legatara) da od nasljednika ili druge osobe u čiju je korist oporučno raspolagao zahtijeva neko davanje, činjenje, trpljenje ili propuštanje njemu ili nekoj drugoj osobi.
Raspolaganje u dopuštene svrhe i osnivanje zaklade
Članak 46.
(1) Oporučitelj može oporukom odrediti da se neka stvar ili pravo ili dio ostavine ili cijela ostavina upotrijebi za postignuće neke dopuštene svrhe.
(2) Ako je oporučitelj odredio osnivanje zaklade i namijenio sredstva za postignuće njezine svrhe, zaklada će nastati kad se ispune pretpostavke određene posebnim propisima o zakladama.
Nalozi i uvjeti
Članak 47.
(1) Oporučitelj može opteretiti nekom dužnosti osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine (nalog).
(2) On može u pojedinim oporučnim odredbama odrediti uvjete ili rokove.
(3) Za nemoguće, nedopuštene i nemoralne uvjete, kao i nerazumljive ili protuslovne, uzet će se da ne postoje.
Članak 48.
(1) Ako je oporučitelj nekome nešto oporukom namijenio uz opterećenje nalogom, taj će se nalog smatrati raskidnim uvjetom, tako da osoba opterećena nalogom gubi ono što joj je namijenjeno ako ne ispuni nalog.
(2) Za nedopuštene i nemoralne naloge uzet će se da ne postoje.
(3) Ako se nalog ne može točno ispuniti, treba mu se ispunjenjem približiti koliko je moguće.
(4) Ako se nalog ne može uopće ispuniti, osoba opterećena nalogom smije zadržati ono što joj je ostavljeno, osim ako iz ostaviteljeve volje ne proizlazi suprotno ili ako svojom krivnjom ne može ispuniti nalog.
(5) Ako je ostavitelj očitovao svoju volju o svrsi kojoj bi ostavina ili nešto iz nje služilo, ali je nije naložio kao dužnost nasljedniku ili osobi kojoj je to oporukom namijenio, oni nisu dužni to rabiti u tu svrhu.
Određenost nasljednika i drugih korisnika
Članak 49.
Nasljednici, zapisovnici i druge osobe kojima su oporukom namijenjene neke koristi dovoljno su određeni ako oporuka sadrži podatke na temelju kojih se može utvrditi tko su oni.
Tumačenje oporuke
Članak 50.
(1) Odredbe oporuke valja tumačiti prema oporučiteljevoj pravoj namjeri.
(2) U dvojbi o pravoj oporučiteljevoj namjeri treba se držati onoga što je povoljnije za oporučnog, a ne zakonskog nasljednika.
(3) U dvojbi o pravoj oporučiteljevoj namjeri treba se držati onoga što je povoljnije za osobu koja je oporukom nečim opterećena.
IV. Pravo na zapis
Osoba opterećena zapisom
Članak 51.
(1) Zapisovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje zapisa od osobe koja je oporukom obvezana izvršiti zapis.
(2) Ako je na ispunjenje zapisa obvezano više osoba, svaka odgovara razmjerno dijelu ostavine koji dobiva, osim ako se iz oporuke može zaključiti da je oporučitelj htio da one odgovaraju na drugi način.
(3) Ako je oporučitelj propustio odrediti tko je dužan ispuniti zapis, obveza ispunjenja tereti sve oporučne i zakonske nasljednike, uključujući i nužne, razmjerno njihovim nasljednim dijelovima.
Isplata vjerovnika prije zapisovnika
Članak 52.
Tražbine oporučiteljevih vjerovnika imaju prednost pred pravima zapisovnika da zahtijevaju ispunjenje zapisa.
Umanjenje zapisa i naloga
Članak 53.
(1) Nitko nije dužan ispuniti zapis preko vrijednosti onoga što je stekao zbog ostaviteljeve smrti.
(2) Nužni nasljednik nije dužan ispuniti zapise u mjeri u kojoj bi oni umanjivali njegovo nužno nasljedno pravo.
(3) U mjeri u kojoj mu neki zapis ne bude ispunjen umanjuje se odgovornost zapisovnika tog zapisa za zapise i naloge kojima je on opterećen.
Pravo zapisovnika kada dužnik zapisa ne naslijedi
Članak 54.
(1) Zapisovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje zapisa i kad je osoba koja je po oporuci bila dužna ispuniti zapis umrla prije oporučitelja, ili se odrekla nasljedstva, ili je nedostojna da naslijedi.
(2) Zapisovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje zapisa od osoba iz članka 51. stavka 3. ovoga Zakona, a u slučaju ošasnosti - od općine, odnosno grada koji imaju položaj nasljednika.
Kad pravo zapisovnika utrnjuje
Članak 55.
(1) Zapis ne proizvodi pravne učinke ako zapisovnik umre prije oporučitelja, ili se odrekne zapisa, ili je nedostojan.
(2) U tim slučajevima predmet zapisa ostaje osobi koja ga je bila dužna ispuniti, ako iz same oporuke ne proizlazi neka druga oporučiteljeva namjera.
Članak 56.
Zapis ne proizvodi pravne učinke i onda kad je oporučitelj otuđio ili potrošio predmet zapisa ili je taj predmet inače prestao postojati za života oporučiteljeva, ili je slučajno propao nakon njegove smrti.
Odgovornost zapisovnika za oporučiteljeve dugove
Članak 57.
Zapisovnik ne odgovara za oporučiteljeve dugove, ako oporučitelj nije drukčije odredio.
Zapis ostavljen vjerovniku
Članak 58.
Kad je oporučitelj ostavio zapis svom vjerovniku, ovaj ima pravo osim ispunjenja zapisa zahtijevati i ispunjenje svoje tražbine, ako iz oporuke ne proizlazi da je oporučiteljeva namjera bila drukčija.
Zastara
Članak 59.
Pravo zahtijevati ispunjenje zapisa zastarijeva za tri godine od dana kad je zapisovnik saznao za svoje pravo i bio ovlašten zahtijevati ispunjenje zapisa, a najkasnije u roku od pet godina od dana kad je mogao zahtijevati ispunjenje zapisa.
V. IzvrŠitelji oporuke
Određivanje izvršitelja oporuke
Članak 60.
(1) Oporučitelj može oporukom odrediti jednu ili više osoba za izvršitelje oporuke.
(2) Izvršitelj oporuke može biti svaka poslovno sposobna osoba, a i pravna osoba.
(3) Osoba određena za izvršitelja oporuke nije dužna primiti se te dužnosti.
(4) Smatra se da je prihvatila dužnost izvršitelja ostaviteljeve oporuke osoba koju je ostavitelj oporukom za to odredio, ako odmah po proglašenju oporuke kojem je bila nazočna nije pred sudom izričito izjavila da se te dužnosti ne prihvaća.
(5) Smatra se da nije prihvatila dužnost izvršitelja ostaviteljeve oporuke osoba koju je ostavitelj oporukom za to odredio, a koja nije bila nazočna proglašenju oporuke, ako nije sudu, pošto ju je obavijestio da je određena za izvršitelja ostaviteljeve oporuke, u roku koji joj je sud odredio, bez odgađanja izjavila da tu dužnost prihvaća.
Dužnosti izvršitelja oporuke
Članak 61.
(1) Ako oporučitelj nije što drugo odredio, dužnost je izvršitelja oporuke naročito da u ime i za račun nasljednika vodi brigu i poduzima što je potrebno za očuvanje ostavine, da njome upravlja, da u ime i za račun nasljednika poduzima što je potrebno za isplatu dugova i zapisa, vodeći u svakom pogledu brigu da oporuka bude izvršena onako kako je to oporučitelj htio.
(2) Sud će izvršitelju oporuke na njegov zahtjev bez odgađanja izdati potvrdu o njegovu svojstvu i ovlastima s uputom svakome da se izvršiteljeva očitovanja uzimaju kao da su ostaviteljeva. Tko u dobroj vjeri postupi prema očitovanju osobe koja se sudskom potvrdom iskazala kao izvršitelj oporuke, ne odgovara za štetu koja bi iz toga proizašla za nasljednike.
(3) Ako ima više izvršitelja oporuke, oni obavljaju zajedno povjerene im dužnosti, osim ako je oporučitelj drukčije odredio.
(4) Ako se izvršitelji oporuke ne mogu suglasiti o obavljanju svoje dužnosti, sud će, po službenoj dužnosti ili na zahtjev kojega od njih ili nasljednika, odrediti radnje koje treba poduzeti i ovlastiti nekog od izvršitelja oporuke da ih poduzme.
Polaganje računa i nagrada izvršitelju
Članak 62.
(1) Izvršitelj oporuke dužan je položiti sudu račun o svom radu, te odgovara za štetu koju je skrivio.
(2) Izvršitelj oporuke ima pravo na naknadu troškova i na primjerenu nagradu za svoj trud, što će mu se na temelju odluke suda isplatiti na teret ostavine, ali ne umanjujući time vrijednost nužnog dijela.
Opoziv izvršitelja oporuke
Članak 63.
(1) Sud može, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, opozvati izvršitelja oporuke, ako njegov rad nije u skladu s oporučiteljevom voljom ili sa zakonom.
(2) U rješenju o opozivu sud će obvezati izvršitelja oporuke da u roku od 24 sata preda potvrdu o svom svojstvu i ovlastima. Protiv rješenja o opozivu izvršitelja oporuke nije dopuštena žalba.
(3) Opozvani izvršitelj oporuke dužan je bez odgode vratiti sudu potvrdu o svom svojstvu i ovlastima, u protivnom odgovara za svu štetu koja bi odatle proizašla.
(4) Opozvani izvršitelj oporuke odgovara za svu štetu koja bi proizašla iz radnje koju bi on nakon opoziva izvršavao kao izvršitelj oporuke.
VI. Opoziv oporuke
Opoziv oporuke
Članak 64.
(1) Oporučitelj može uvijek opozvati oporuku, u cjelini ili djelomično, očitovanjem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka.
(2) Oporučitelj može opozvati pisanu oporuku i uništenjem isprave.
(3) U ostalome se glede valjanosti opoziva oporuke primjenjuju na odgovarajući način pravila o valjanosti oporuke.
Odnos ranije i kasnije oporuke
Članak 65.
(1) Ako se kasnijom oporukom izričito ne opozove ranija oporuka, odredbe ranije oporuke ostaju na snazi ako i ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama kasnije.
(2) Ako je oporučitelj opozvao kasniju oporuku, ranija oporuka ponovno dobiva snagu, osim ako se dokaže da oporučitelj to nije htio. Isto vrijedi i u slučaju da je opozvao opoziv oporuke.
Raspolaganje namijenjenom stvari
Članak 66.
Svako kasnije oporučiteljevo voljno raspolaganje stvarju ili pravom koje je bio nekome oporukom namijenio smatra se opozivom namjene te stvari, odnosno prava.
Prestanak braka
Članak 67.
Oporučna raspolaganja u korist ostaviteljeva bračnog druga smatrat će se opozvanima ako je brak prestao temeljem pravomoćne presude nakon što je oporuka sastavljena, osim ako je ostavitelj drukčije odredio svojom oporukom.
VII. Hrvatski upisnik oporuka
Članak 68.
(1) Činjenica da je sastavljena, pohranjena, te proglašena neka oporuka evidentira se u Hrvatskom upisniku oporuka.
(2) Upisnik oporuka iz stavka 1. ovoga članka vodi Hrvatska javnobilježnička komora po pravilima koja će pravilnikom propisati ministar nadležan za poslove pravosuđa.
(3) U Hrvatski upisnik oporuka na zahtjev oporučitelja podatke iz stavka 1. ovoga članka dostavljaju:
1. nadležni sudovi,
2. javni bilježnici,
3. odvjetnici,
4. osobe koje su napravile oporuku.
(4) Hrvatski upisnik oporuka javni je upisnik iz kojega se podaci ne mogu prije oporučiteljeve smrti nikome staviti na raspolaganje, osim oporučitelju ili osobi koju je on za to posebno ovlastio.
(5) Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka, niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti.
VIII. NuŽni nasljednici
1. Nužni nasljednici i njihovo pravo
Nužni nasljednici
Članak 69.
(1) Nužni nasljednici su ostaviteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci te njegov bračni drug.
(2) Ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali predci nužni su nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.
(3) Osobe iz stavka 1. i 2. ovoga članka nužni su nasljednici kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo.
Pravo nužnog nasljednika
Članak 70.
(1) Pravo na nužni dio jest nasljedno pravo, a dio koji pripada pojedinom nužnom nasljedniku naziva se nužni dio.
(2) Raspolaganja za slučaj smrti koja su suprotna nečijem pravu na nužni dio pobojna su.
(3) Nužni dio potomaka, posvojčadi i njihovih potomaka te bračnog druga iznosi jednu polovicu, a nužni dio ostalih nužnih nasljednika jednu trećinu od onoga dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.
(4) Oporučitelj može oporukom odrediti i da nužni nasljednik primi svoj dio u određenim stvarima, pravima ili u novcu.
(5) Nužni nasljednik na svaki način ima pravo na ime svoga nužnog dijela dobiti onoliku vrijednost koliko na njega otpada kad se obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom njegova nužnoga nasljednog prava (vrijednost nužnog dijela).
2. Izračunavanje vrijednosti nužnog dijela, umanjenje raspolaganja za slučaj smrti i vraćanje darova
a) Izračunavanje vrijednosti nužnog dijela
Utvrđivanje vrijednosti ostavine
Članak 71.
(1) Vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava vrijednost nužnog dijela utvrđuje se na sljedeći način:
1. Najprije treba popisati i procijeniti sva dobra koja je ostavitelj imao u času smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao oporukom, kao i sve njegove tražbine, pa i one koje ima prema nekom nasljedniku, osim tražbina koje su očito nenaplative.
2. Od utvrđene vrijednosti dobara koja je ostavitelj imao u času smrti odbija se iznos ostaviteljevih dugova, iznos troškova popisa i procjene ostavine i troškova pokopa ostavitelja.
3. Tako dobivenom ostatku pribraja se vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio na bilo koji način nekom zakonskom nasljedniku bez obzira nasljeđuje li ostavitelja, pa i darova učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljedstva, kao i onih darova za koje je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.
4. Tome se pribraja i vrijednost darova koje je ostavitelj u zadnjoj godini svoga života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih darova.
(2) Neće se uzimati u ovaj račun te se neće pribrajati vrijednost darova učinjenih za postignuće općekorisnih svrha, kao ni darova koji se na temelju samoga zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Što se smatra darom
Članak 72.
Darom u smislu ovoga Zakona smatra se i odricanje od prava, oprost duga, ono što je ostavitelj za vrijeme svoga života dao nasljedniku na ime nasljednoga dijela, ili radi osnivanja ili proširenja kućanstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje bez naknade.
Određivanje vrijednosti dara
Članak 73.
Pri procjenjivanju dara uzima se vrijednost darovane stvari u času ostaviteljeve smrti, a prema njezinu stanju u vrijeme darovanja.
Kad se dar sastoji u osiguranju
Članak 74.
Kad se dar sastoji u osiguranju u korist obdarenika, kao vrijednost dara uzet će se zbroj obroka premija koje je uplatio ostavitelj ako je taj zbroj manji od osigurnine, a ako je zbroj obroka premija veći od osigurnine, kao vrijednost dara uzet će se iznos osigurnine.
b) Imovina koja se izdvaja iz ostavine
Izdvajanje u korist potomaka koji su privređivali s ostaviteljem
Članak 75.
(1) Neovisno o svome nasljednom pravu ostaviteljev potomak koji je s ostaviteljem živio u zajednici te je svojim radom ili davanjima pridonio da se njegova imovina poveća, časom njegove smrti stječe pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom imovina povećala dok su živjeli u zajednici.
(2) Tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu te se ne uzima u račun pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio.
(3) Pravo iz stavka 1. ovoga članka ostvaruje se samo na zahtjev ovlaštenika. Pravo na podnošenje zahtjeva prestaje pet godina od dana otvaranja nasljedstva.
Izdvajanje kućanskih predmeta
Članak 76.
(1) Nadživjelom bračnom drugu i ostaviteljevim potomcima koji su živjeli s ostaviteljem u istom kućanstvu u času smrti, pripadaju kućanski predmeti koji služe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba, kao što su pokućstvo, kućanski aparati, posteljina i slično, ali ne ako su ti predmeti znatnije vrijednosti.
(2) Tako izdvojeni predmeti ne uzimaju se u račun pri izračunavanju nužnog dijela niti se uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.
(3) Osobe iz stavka 1. ovoga članka stječu izdvojene predmete u suvlasništvo, na jednake dijelove.
c) Umanjenje raspolaganja oporukom i vraćanje darova zbog povrede nužnog dijela
Povreda vrijednosti nužnog dijela
Članak 77.
(1) Nužni je dio povrijeđen kad je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnoga dijela (članak 70. stavak 5.).
(2) Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova uzimaju se u račun i oni darovi i raspolaganja oporukom za koja je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Red umanjenja i vraćanja
Članak 78.
Kad je povrijeđen nužni dio, raspolaganja oporukom umanjit će se, a darovi će se vratiti koliko je potrebno da bi se dopunio nužni dio. Prvo se umanjuju raspolaganja oporukom, pa ako nužni dio time ne bi bio podmiren, vraćaju se darovi.
Razmjerno umanjenje raspolaganja oporukom
Privilegirani zapis (legat)
Članak 79.
(1) Raspolaganja oporukom umanjuju se u istom omjeru, bez obzira na njihovu narav i na njihov opseg, i bez obzira nalaze li se u jednoj ili više oporuka, ako iz oporuke ne proizlazi nešto drugo.
(2) Ako je oporučitelj ostavio više zapisa i naredio da se neki zapis ispuni prije ostalih, taj će se zapis umanjiti samo ako vrijednost ostalih zapisa ne dostiže da se namiri nužni dio.
Razmjerno umanjenje zapisa naloženih oporučnom
nasljedniku ili zapisovniku (legataru)
Članak 80.
(1) Oporučni nasljednik čiji bi nasljedni dio morao biti umanjen da bi se dopunio nužni dio može zahtijevati razmjerno umanjenje zapisa koje on treba ispuniti, ako iz oporuke ne proizlazi što drugo.
(2) Odredba iz stavka 1. ovoga članka primjenjuje se na odgovarajući način i za zapisovnika kojemu je oporučitelj naložio da iz svoga zapisa nešto ispuni.
Red vraćanja darova
Članak 81.
(1) Darovi se vraćaju počevši od posljednjeg dara i obratno redu kojim su darovi učinjeni.
(2) Darovi učinjeni istodobno vraćaju se razmjerno.
Položaj obdarenika koji vraća dar
Članak 82.
Glede dara koji je dužan vratiti obdarenik ima položaj poštenog posjednika do dana kad je saznao za zahtjev za povrat dara.
Pravo zahtijevati umanjenje raspolaganja oporukom i povrat dara
Članak 83.
(1) Umanjenje raspolaganja oporukom i povrat dara kojim je povrijeđen nužni dio mogu zahtijevati samo nužni nasljednici.
(2) Pravo iz stavka 1. ovoga članka nasljedivo je samo ako je nužni nasljednik prije svoje smrti već stavio zahtjev za nužni dio.
Zastara zahtjeva
Članak 84.
Umanjenje raspolaganja oporukom može se zahtijevati u roku od tri godine od proglašenja oporuke, a povrat dara - u roku od tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana pravomoćnosti rješenja o proglašenju ostavitelja umrlim, odnosno o utvrđenju njegove smrti.
3. Isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva i lišenje nužnog dijela u korist potomaka
a) Isključenje nužnih nasljednika
Razlozi isključenja
Članak 85.
(1) Oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio:
1) ako se on povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegova obiteljskog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju,
2) ako je namjerno počinio neko teže kazneno djelo prema njemu ili njegovu bračnom drugu, djetetu ili roditelju,
3) ako je počinio kazneno djelo protiv Republike Hrvatske ili vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,
4) ako se odao neradu ili nepoštenu životu.
(2) Isključenje iz nasljedstva može biti potpuno ili djelomično.
Pretpostavke valjanosti isključenja
Članak 86.
(1) Oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to očitovati u oporuci na izričit način i navesti razlog za isključenje.
(2) Razlog za isključenje mora postojati u vrijeme oporučivanja.
(3) U slučaju spora o opravdanosti isključenja teret dokaza da je isključenje opravdano leži na onome koji se na isključenje poziva.
Posljedice isključenja
Članak 87.
Isključenjem nasljednik gubi nasljedno pravo u mjeri u kojoj je isključen, a prava ostalih osoba koje mogu naslijediti ostavitelja određuju se kao da je isključeni umro prije ostavitelja.
b) Lišenje nužnog dijela u korist potomaka
Članak 88.
(1) Ako je potomak koji ima pravo na nužni dio prezadužen ili je rasipnik, oporučitelj ga može u oporuci na izričit način lišiti u cjelini ili djelomično njegova nužnog dijela u korist njegovih potomaka.
(2) Ovo lišenje ostaje valjano samo ako u času otvaranja nasljedstva lišeni ima maloljetno dijete ili maloljetnog unuka od prije umrlog djeteta, ili ima punoljetno dijete ili punoljetnog unuka od prije umrlog djeteta koji su nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.
(3) Lišeni nasljednik nasljeđuje ostavitelja u dijelu koji nije obuhvaćen lišenjem.
(4) Lišeni nasljednik nasljeđuje ostavitelja i kad pretpostavke za lišenje više ne postoje u času ostaviteljeve smrti.
IX. UraČunavanje darova i zapisa
Uračunavanje darova zakonskom nasljedniku
Članak 89.
(1) Svakom se zakonskom nasljedniku prigodom diobe na zahtjev uračunava u nasljedni dio vrijednost svega što je dobio na dar od ostavitelja na bilo koji način.
(2) Vrijednost plodova i drugih koristi koje je nasljednik imao od darovane stvari sve do smrti ostaviteljeve ne uračunava se.
(3) Vrijednost dara ne uračunava se ako je ostavitelj izjavio u vrijeme darovanja ili kasnije, ili u oporuci, da se dar ne uračuna u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostaviteljeva.
(4) Pri uračunavanju vrijede odredbe o nužnom dijelu, s time da se nužnom nasljedniku uvijek u vrijednost njegova nužnog dijela uračunavaju darovi koje je dobio.
Uračunavanje zapisa zakonskom nasljedniku
Članak 90.
(1) Vrijednost zapisa ostavljenog zakonskom nasljedniku uračunava se u njegov nasljedni dio, osim ako iz oporuke proizlazi da je oporučitelj htio da nasljednik dobije zapis uz svoj dio.
(2) Pri uračunavanju vrijede odredbe o nužnom dijelu, s time da se nužnom nasljedniku uvijek u vrijednost njegova nužnog dijela uračunavaju zapisi koji su mu namijenjeni.
Način uračunavanja darova i zapisa
Članak 91.
(1) Uračunavanje se provodi na taj način da ostali nasljednici dobivaju iz ostavine odgovarajuću vrijednost, pa se tek nakon toga ostatak ostavine dijeli među svim nasljednicima.
(2) Ako stvari i prava koja je ostavitelj imao u svojoj imovini u času smrti nisu dovoljna da bi ostali nasljednici dobili odgovarajuću vrijednost, nasljednik kojem se uračunava nije dužan vratiti im nešto od onoga što je on dobio.
(3) Pri uračunavanju vrijede odredbe o nužnom dijelu.
Pravo nasljednika kojem se dar ili zapis ne uračunava
Članak 92.
(1) Kad prema ostaviteljevoj volji dar ili zapis ne treba uračunati nasljedniku u njegov nasljedni dio, takav nasljednik zadržava dar, odnosno zapis i sudjeluje s ostalim nasljednicima u diobi ostavine, kao da dara ili zapisa nije ni bilo.
(2) Kad ima nužnih nasljednika, a prema ostaviteljevoj volji dar ili zapis ne treba uračunati nekom nasljedniku u njegov nasljedni dio, taj nasljednik ima pravo zadržati dar, odnosno zapis u mjeri u kojoj to ne sprječava da nužni nasljednik dobije punu vrijednost nužnog dijela.
Pravo nasljednika koji se odrekao nasljedstva
Članak 93.
(1) Nasljednik koji se odrekao nasljedstva ima pravo zadržati dar u mjeri u kojoj to ne sprječava da nužni nasljednik dobije punu vrijednost nužnog dijela.
(2) On ima pravo zahtijevati ispunjenje zapisa samo u mjeri u kojoj to ne sprječava da nužni nasljednik dobije punu vrijednost nužnog dijela.
Pravo vratiti dar
Članak 94.
(1) Nasljednik ima pravo darovanu mu stvar vratiti ostavini.
(2) Vrati li nasljednik dar, neće mu se njegova vrijednost uračunati u nasljedni dio, a glede troškova koje je imao za dar i glede oštećenja koja je darovana stvar pretrpjela on će imati položaj poštenog posjednika, ako se ne dokaže njegovo nepoštenje.
Određivanje vrijednosti darova pri uračunavanju
Članak 95.
Pri uračunavanju vrijednosti darova nasljedniku u nasljedni dio uzima se vrijednost dara u času otvaranja nasljedstva, a prema njezinu stanju u vrijeme darovanja.
Kad se dar sastoji u osiguranju
Članak 96.
Kad se dar sastoji u osiguranju u korist obdarenika, kao vrijednost dara uzet će se zbroj premija koje je uplatio ostavitelj ako je taj zbroj manji od osigurnine, a ako je zbroj premija veći od osigurnine, kao vrijednost dara uzet će se iznos osigurnine.
Troškovi uzdržavanja nasljednika
Članak 97.
(1) Ono što je potrošeno na uzdržavanje nasljednika i na njegovo školovanje neće se uračunati u njegov nasljedni dio u granicama ostaviteljeve obveze da nasljednika uzdržava, odnosno školuje.
(2) Hoće li se izdatci koje je ostavitelj učinio za daljnje uzdržavanje i školovanje nasljednika uračunati u njegov nasljedni dio i u kojoj mjeri, odlučit će se prema okolnostima, uzimajući u obzir naročito vrijednost ostavine i troškova školovanja i osposobljavanja za samostalan život ostalih nasljednika.
Uobičajeni manji darovi
Članak 98.
Vrijednost uobičajenih manjih darova ne uračunava se u nasljedni dio.
Darovi učinjeni osobi umjesto koje nasljednik nasljeđuje
Članak 99.
Vrijednost darova učinjenih osobi umjesto koje nasljednik nasljeđuje uračunava se u nasljedni dio.
Uračunavanje nasljednikova duga ostavitelju
Članak 100.
Jednako kao dar nasljedniku uračunava se u njegov dio ono što je dugovao ostavitelju s učinkom kao da je dug ispunio.
Tko može zahtijevati uračunavanje
Članak 101.
Pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračuna vrijednost darova i zapisa imaju njegovi sunasljednici, odnosno nasljednici sunasljednika.
G l a v a t r e ć a
NASLJEDNOPRAVNI UGOVORI
I. Ugovor o nasljeĐivanju i o buduĆem nasljedstvu ili zapisu
Ništavost ugovora o nasljeđivanju
Članak 102.
Ništav je ugovor kojim netko svojem suugovorniku ili trećoj osobi ostavlja svoju ostavinu ili njezin dio.
Ništavost ugovora o budućem nasljedstvu ili zapisu
Članak 103.
(1) Ništav je ugovor kojim netko otuđuje nasljedstvo kojemu se nada, kao i svaki ugovor o nasljedstvu treće osobe koja je još živa.
(2) Ništav je ugovor o zapisu ili kojoj drugoj koristi kojima se jedan ugovornik nada iz nasljedstva koje još nije otvoreno.
Ništavost ugovora o sadržaju oporuke
Članak 104.
Ništav je ugovor kojim se netko obvezuje unijeti neku odredbu u svoju oporuku ili je ne unijeti, opozvati neku odredbu iz svoje oporuke ili je ne opozvati.
II. Ustup i raspodjela imovine za Života
Članak 105.
Predak može poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i ostalim potomcima.
Pretpostavke valjanosti ustupa i raspodjele
Članak 106.
(1) Ustup i raspodjela imovine valjani su samo ako su se s time suglasili sva djeca i ostali potomci ustupiteljevi koji su po zakonu pozvani naslijediti ga.
(2) Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine valjan je samo ako je sastavljen u pisanom obliku i:
- ovjeren od suca nadležnog suda, ili
- sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ili
- potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.
(3) Ovlaštene osobe iz stavka 2. ovoga članka dužne su pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posljedice ugovora.
(4) Potomak koji nije dao suglasnost može je dati naknadno, u obliku iz stavka 2. ovoga članka.
(5) Ustup i raspodjela ostaju valjani ako je potomak koji se nije suglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio svojih potomaka, ili se odrekao nasljedstva, ili je isključen iz nasljedstva, ili je nedostojan.
Predmet ustupa i raspodjele
Članak 107.
(1) Ustupom i raspodjelom može biti obuhvaćena samo ustupiteljeva imovina koja postoji u vrijeme sklapanja ugovora, bilo cjelokupna ili samo jedan njezin dio, odnosno pojedine ustupiteljeve stvari ili prava.
(2) Ništava je odredba kojom bi bilo predviđeno kako će se raspodijeliti stvari ili prava koja se budu zatekla u ustupiteljevoj ostavini.
Ustupljena imovina ne ulazi u ostavinu
Članak 108.
(1) Kad predak koji je za života ustupio i raspodijelio svoju imovinu (ustupitelj) umre, njegovu ostavinu činit će samo ono što nije bilo obuhvaćeno valjanim ustupom i raspodjelom, kao i ono što je naknadno stekao.
(2) Ono što su njegovi potomci već dobili ustupom i raspodjelom ne ulazi u ostavinu, te se ne uzima ni u kakav račun prigodom utvrđivanja vrijednosti ostavine.
Kad se ustupljeni dijelovi smatraju darom
Članak 109.
Ako se ustupitelju nakon ustupa i raspodjele rodi dijete ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen nestalim ili umrlim, kao i inače kad se s ustupom i raspodjelom nije suglasio netko od ustupiteljevih potomaka koji su po zakonu pozvani naslijediti ga, onda se ono što je ustupljeno ostalima smatra darom i s time će se nakon smrti pretka postupati kao s darovima učinjenim nasljednicima.
Zadržavanje raznih prava prigodom ustupa i raspodjele
Članak 110.
(1) Prigodom ustupa i raspodjele ustupitelj može za sebe i/ili za svoga bračnog druga, ili za koju drugu osobu, odrediti osnivanje neke osobne služnosti ili stvarnog tereta na svim ili nekim predmetima ustupanja, ili ugovoriti doživotnu rentu u naravi ili u novcu, ili doživotno uzdržavanje, ili kakvu drugu naknadu.
(2) Ako su prava iz stavka 1. ovoga članka osnovana za ustupitelja i njegova bračnog druga zajedno, u slučaju smrti jednoga pripadaju u cjelini drugome do njegove smrti, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti slučaja.
Prava ustupiteljeva bračnog druga
Članak 111.
(1) Ustupitelj može ustupom i raspodjelom obuhvatiti svoga bračnog druga i tada je potrebno da se on suglasi s tim.
(2) Ne bude li bračni drug obuhvaćen, njegovo pravo na nužni dio ostaje neokrnjeno.
(3) Ne bude li bračni drug obuhvaćen, ustup i raspodjela nisu zbog toga nevaljani, nego se prigodom utvrđivanja vrijednosti ostavine radi određivanja vrijednosti nužnog dijela nadživjelog bračnog druga smatra darom ono što je ostavitelj ustupio i raspodijelio svojim potomcima.
Dugovi ustupiteljevi i pobijanje ustupa
Članak 112.
(1) Potomci između kojih je ustupitelj razdijelio svoju imovinu ne odgovaraju za njegove dugove, ako nije što drugo određeno prilikom ustupa i raspodjele.
(2) Ustupiteljevi vjerovnici mogu pobijati ustup i raspodjelu pod pretpostavkama predviđenim za pobijanje dužnikovih besplatnih pravnih radnji poduzetih na štetu vjerovnika.
Odgovornost za nedostatke
Članak 113.
Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke kakva nastaje između sunasljednika nakon razvrgnuća njihove zajednice nastaje i između potomaka nakon ustupa i raspodjele imovine koje im je izvršio njihov predak.
Opoziv
Članak 114.
(1) Ustupitelj ima pravo opozvati ugovor o ustupu i raspodjeli glede određenog potomka ili bračnog druga i zahtijevati da mu taj vrati ono što je primio ustupom i raspodjelom, pod pretpostavkama pod kojima bi mogao opozvati i učinjeno mu darovanje.
(2) Isto pravo ima ustupitelj ako potomak ili bračni drug ne daje njemu ili kome drugome uzdržavanje određeno poslom ustupa i raspodjele, ili ako ne isplati ustupiteljeve dugove čija mu je isplata naložena istim poslom.
(3) U drugim slučajevima neispunjenja obveza preuzetih ugovorom o ustupu i raspodjeli sud će, vodeći računa o važnosti toga za ustupitelja i o ostalim okolnostima slučaja, odlučiti ima li ustupitelj pravo zahtijevati povrat danoga ili samo zahtijevati ispunjenje.
Prava nakon opoziva
Članak 115.
(1) Potomak ili bračni drug koji je morao vratiti ustupitelju ono što je primio prilikom ustupa i raspodjele moći će zahtijevati svoj nužni dio nakon ustupiteljeve smrti, ako nije isključen iz nasljedstva, niti je nedostojan da naslijedi ustupitelja, niti se odrekao nasljedstva.
(2) Pri izračunavanju vrijednosti njegova nužnog dijela dijelovi imovine koje je ostavitelj za života ustupio i raspodijelio svojim ostalim potomcima ili bračnom drugu smatrat će se darom.
III. Ugovor o doŽivotnom uzdrŽavanju
Uvjeti za pravovaljanost ugovora o doživotnom uzdržavanju
Članak 116.
(1) Ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojemu drugi ugovornik izjavljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio nije ugovor o nasljeđivanju, nego ugovor o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada primatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja (ugovor o doživotnom uzdržavanju).
(2) Pod nepokretnim stvarima podrazumijevaju se i one pokretne stvari koje služe za upotrebu i iskorištavanje nepokretnih stvari, kao što su poljoprivredne sprave, alat i stoka.
(3) Kada su predmet ugovora pokretne stvari i prava, u ugovoru moraju biti određeno navedeni ili odredivi.
(4) Ugovor o doživotnom uzdržavanju valjan je samo ako je sastavljen u pisanom obliku i:
- ovjeren od suca nadležnog suda, ili
- sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ili
- potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.
(5) Ovlaštene osobe iz stavka 4. ovoga članka dužne su pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posljedice ugovora.
(6) Kao ugovori o doživotnom uzdržavanju smatraju se i ugovori kojima je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili da će jedan ugovornik čuvati i paziti drugog, obrađivati mu imanje i poslije smrti ga sahraniti, ili što drugo u istu svrhu.
Upis prava davatelja uzdržavanja
Članak 117.
Davatelj uzdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi.
Odgovornost za dugove
Članak 118.
Davatelj uzdržavanja ne odgovara poslije smrti primatelja uzdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti da će on odgovarati za njegove postojeće dugove određenim vjerovnicima.
Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju
Članak 119.
(1) Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.
(2) Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovornici žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.
(3) Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze.
(4) U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima obveznog prava.
Utjecaj promijenjenih prilika
Članak 120.
(1) Ako su se poslije sklapanja ugovora prilike toliko promijenile da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano, sud će na zahtjev jedne ili druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima.
(2) Sud može pravo primatelja uzdržavanja preinačiti u doživotnu novčanu rentu, ako to odgovara i jednoj i drugoj strani.
Smrt davatelja uzdržavanja
Članak 121.
(1) U slučaju smrti davatelja uzdržavanja njegove obveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu.
(2) Ako oni ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor prestaje, i oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dato uzdržavanje.
(3) Ako bračni drug i potomci davatelja uzdržavanja nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze, oni imaju pravo tražiti naknadu od primatelja uzdržavanja.
(4) Sud će ovu naknadu odrediti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir imovinske prilike primatelja uzdržavanja i osoba koje su bile ovlaštene na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju.
D I O T R E Ć I
PRAVNI POLOŽAJ NASLJEDNIKA
I. Otvaranje nasljedstva
Smrt i proglašenje osobe umrlom
Članak 122.
Smrću osobe otvara se njezino nasljedstvo, a isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom.
Kad se otvara nasljedstvo osobe proglašene umrlom i početak tijeka rokova
Članak 123.
(1) Kao dan otvaranja nasljedstva osobe koja je proglašena umrlom smatra se dan kad je rješenje o proglašenju osobe umrlom postalo pravomoćno, ako u samom rješenju nije kao dan smrti određen neki drugi dan.
(2) Rokovi koji po ovom Zakonu počinju teći od dana otvaranja nasljedstva počinju teći u slučaju proglašenja osobe umrlom tek od dana kad je rješenje o tome postalo pravomoćno.
Sposobnost za nasljeđivanje
Članak 124.
(1) Nasljednik može biti samo osoba koja je živa u času otvaranja nasljedstva.
(2) Za dijete već začeto u času otvaranja nasljedstva uzet će se da je rođeno ako se rodi živo.
(3) I pravne su osobe sposobne nasljeđivati na temelju oporuke, kao i stjecati prava na zapise te biti korisnik oporučnih raspolaganja, ako posebnim zakonom nije što drugo određeno.
(4) Ako su dvije ili više osoba izgubile život u istom događaju, smatrat će se da ni jedna od njih nije bila živa u trenutku otvaranja nasljedstva druge, ako se ne dokaže suprotno.
Nedostojnost za nasljeđivanje
Članak 125.
Nedostojan je naslijediti, kako na temelju zakona tako i na temelju oporuke, kao i dobiti bilo što na temelju oporuke:
1. onaj koji je namjerno usmrtio ostavitelja, ili je to pokušao;
2. onaj koji je silom ili prijetnjom natjerao, ili prijevarom naveo ostavitelja da napravi ili opozove oporuku ili neku oporučnu odredbu, ili ga je spriječio da to učini;
3. onaj koji je uništio ili sakrio ostaviteljevu oporuku s namjerom da spriječi ostvarenje ostaviteljeve posljednje volje, kao i onaj koji je krivotvorio ostaviteljevu oporuku;
4. onaj koji se teže ogriješio o obvezu uzdržavanja prema ostavitelju prema kojemu je imao zakonsku obvezu uzdržavanja, onaj koji nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć, koju mu je mogao pružiti bez opasnosti za vlastiti život, ili ga je ostavio bez pomoći u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje.
Članak 126.
(1) Nedostojnost ne smeta potomcima nedostojnoga i oni nasljeđuju kao da je on umro prije ostavitelja.
(2) Nedostojnost prestaje ostaviteljevim oprostom danim u obliku propisanom za valjanost oporuke.
(3) Na nedostojnost se pazi po službenoj dužnosti, osim u slučaju ogrješenja o obvezu uzdržavanja, nepružanja nužne pomoći i napuštanja ostavitelja bez pomoći u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje.
Nepoznati nasljednici
Članak 127.
(1) Ako nije poznato tko su nasljednici, sud će oglasom objavljenim u »Narodnim novinama«, a i na drugi prikladan način pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu.
(2) Ako se u roku od šest mjeseci od objave oglasa u »Narodnim novinama« ne javi nijedan nasljednik, utvrdit će se da je ostavina prešla u vlasništvo općine, odnosno grada određenih ovim Zakonom. Time nasljednik koji bi se kasnije javio ne gubi svoje nasljedno pravo niti pravo zahtijevati ostavinu po pravilima iz članka 138. ovoga Zakona.
Skrbnik ostavine
Članak 128.
(1) Kad su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, odnosno nedostupni, kao i u ostalim slučajevima kad je to potrebno, sud će im postaviti privremenog skrbnika ostavine, koji je ovlašten da u ime nasljednika tuži ili bude tužen, da naplaćuje tražbine ili isplaćuje dugove i uopće da zastupa nasljednike.
(2) Sud je ovlašten, kad je to potrebno, odrediti posebna prava i dužnosti skrbnika ostavine.
(3) Žalba protiv rješenja o postavljenju privremenog skrbnika ne odgađa njegovu provedbu.
(4) O postavljenju privremenog skrbnika sud će obavijestiti tijelo nadležno za poslove skrbništva koje prema tako postavljenom skrbniku ima sve ovlasti kao da ga je samo postavilo.
(5) Glede polaganja računa i nagrade privremenom skrbniku primjenjuju se na odgovarajući način pravila postavljena za izvršitelja oporuke.
II. Stjecanje ostavine i odricanje od nasljedstva
Prelazak ostavine na nasljednike
Članak 129.
(1) U času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo.
(2) U istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane uz njegovo svojstvo nasljednika, ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi.
(3) Nasljednik trajno ostaje nasljednikom, osim ako se valjano ne odrekne svoga nasljednog prava (odricanje od nasljedstva).
(4) Isto vrijedi i za stjecanje prava na zapis, kao i za stjecanje zapisa.
Odricanje od nasljedstva
Članak 130.
(1) Nasljednik se može odreći nasljedstva javno ovjerovljenom izjavom ili izjavom danom na zapisnik kod suda do donošenja prvostupanjske odluke.
(2) Ovo odricanje vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao, ako odricatelj nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime.
(3) Ako su odricateljevi potomci malodobni, za ovo odricanje nije potrebno odobrenje tijela nadležnog za poslove skrbništva.
(4) Za nasljednika koji se odrekao u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.
(5) Ako se odreknu nasljedstva svi nasljednici koji pripadaju najbližem nasljednom redu u času smrti ostavitelja, na nasljedstvo se pozivaju nasljednici sljedećega nasljednog reda. Za slučaj da se nasljedstva odreknu ostali nasljednici prvoga nasljednog reda bračni drug ostaje u prvom nasljednom redu.
Članak 131.
(1) Ako je nasljednik umro prije svršetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike.
(2) Isto vrijedi i u slučaju kad je nasljednik umro nakon svršetka ostavinske rasprave, a prije donošenja prvostupanjske odluke.
Tko se ne može odreći nasljedstva
Članak 132.
(1) Ne može se odreći nasljedstva nasljednik koji je raspolagao nasljedstvom ili nekim njegovim dijelom.
(2) Mjere koje jedan nasljednik poduzme samo radi očuvanja ostavine, kao i mjere tekuće uprave, ne lišavaju ga prava da se odrekne nasljedstva.
Sadržaj izjave o odricanju od nasljedstva
Članak 133.
(1) Odricanje od nasljedstva ne može biti djelomično ni pod uvjetom.
(2) Odricanje od nasljedstva ne odnosi se na naknadno pronađenu imovinu.
(3) Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se odricanjem od nasljedstva, nego izjavom o ustupu svoga nasljednog dijela.
Odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno
Članak 134.
(1) Odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno nema pravnog učinka.
(2) Iznimno, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se ugovorom s pretkom odreći nasljedstva koje bi mu pripalo nakon smrti pretka. Isto vrijedi i za slučaj kad se bračni drug odriče nasljedstva koje bi mu kao bračnom drugu pripalo nakon smrti njegova bračnog druga.
(3) Ugovor o odricanju od nasljedstva valjan je samo ako je sastavljen u pisanom obliku i:
- ovjeren od suca nadležnog suda, ili
- sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ili
- potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.
(4) Ovlaštene osobe iz stavka 3. ovoga članka dužne su pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posljedice ugovora.
(5) Ovo odricanje vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao, ako ugovorom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije što drugo određeno.
Neopozivost izjave o odricanju ili o prihvatu nasljedstva i njezino poništenje
Članak 135.
(1) Izjava o odricanju od nasljedstva ili o prihvatu nasljedstva ne može se opozvati.
(2) Nasljednik može izjavu iz stavka 1. ovoga članka pobijati po općim pravilima o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje.
Priraštaj
Članak 136.
Dio oporučnog nasljednika koji se odrekao nasljedstva pripada ostaviteljevim zakonskim nasljednicima, ako iz same oporuke ne proizlazi kakva druga namjera oporučitelja.
Članak 137.
Dio zakonskog nasljednika koji se odrekao nasljedstva samo u svoje ime nasljeđuje se kao da je taj nasljednik umro prije ostavitelja.
Zastara prava zahtijevati ostavinu
Članak 138.
(1) Pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviteljeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke.
(2) Prema nepoštenu posjedniku ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.
III. Odgovornost nasljednika za ostaviteLjeve dugove
Opseg nasljednikove odgovornosti za dugove
Članak 139.
(1) Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove.
(2) Nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove.
(3) Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.
(4) Kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva.
(5) Među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom nije drukčije određeno.
Odvajanje ostavine
Članak 140.
(1) Ostaviteljevi vjerovnici mogu zahtijevati u roku od tri mjeseca od otvaranja nasljedstva da se ostavina odvoji od imovine nasljednika, ako učine vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da bez odvajanja ne bi mogli namiriti svoju tražbinu.
(2) U tom slučaju nasljednik ne može raspolagati stvarima i pravima ostavine, niti se njegovi vjerovnici mogu iz njih naplatiti, dok se ne naplate vjerovnici koji su zahtijevali odvajanje.
(3) Ostaviteljevi vjerovnici koji su zahtijevali to odvajanje mogu naplatiti svoje tražbine samo iz sredstava ostavine.
(4) Odvojenoj ostavini sud može postaviti skrbnika.
(5) Na zahtjev ostaviteljevih vjerovnika sud može odrediti čuvanje odvojene ostavine. Troškove povjeravanja ostavine na čuvanje dužni su snositi vjerovnici koji su to zahtijevali.
(6) Ako vjerovnik koji je zahtijevao odvajanje nema ovršnu ispravu ili ako već prije nije pokrenuo postupak radi ostvarenja svoje tražbine, dužan je pokrenuti postupak radi ostvarenja tražbine u roku koji mu odredi sud rješenjem o odvajanju ostavine. Ako vjerovnik ne pokrene postupak na koji je upućen u roku koji mu je određen, sud će po službenoj dužnosti svoje rješenje o odvajanju ostavine staviti izvan snage.
(7) O zahtjevu vjerovnika sud odlučuje rješenjem u ostavinskom postupku. Žalba protiv tog rješenja ne odgađa njegovu provedbu.
IV. NasljedniČka zajednica i nJezino razvrgnuĆe
Nasljednička zajednica
Članak 141.
(1) Do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine.
(2) Pošto bude utvrđeno koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, do razvrgnuća sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što je do tada bilo zajedničko po pravilima po kojima suvlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine.
Pravo na razvrgnuće
Članak 142.
(1) Razvrgnuće može zahtijevati svaki sunasljednik.
(2) Pravo iz stavka 1. ovoga članka ne zastarijeva.
(3) Ništava je oporučiteljeva odredba kojom zabranjuje nasljednicima da ikad razvrgnu zajednicu.
(4) Razvrgnuće se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o razvrgnuću suvlasništva i učincima razvrgnuća, ako oporukom ili ovim Zakonom nije što posebno određeno.
Pravo sunasljednika koji su živjeli ili privređivali u zajednici s ostaviteljem
Članak 143.
(1) Na zahtjev sunasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici s ostaviteljem, a i zapisovnika, sud može, kada to iziskuje opravdana potreba, odlučiti da mu se ostave pojedine stvari, pokretne ili nepokretne ili skupine stvari, koje bi pripale u dio ostalih nasljednika, a da im on vrijednost tih stvari isplati u novcu u roku koji sud prema okolnostima odredi. Rješenje suda kojim udovoljava tom zahtjevu ovršna je isprava.
(2) Sunasljednik koji je poljodjelac ne mora učiniti vjerojatnom opravdanu potrebu iz stavka 1. ovoga članka kad se radi o nasljeđivanju poljoprivrednog zemljišta i stvari koje služe obavljanju poljoprivredne djelatnosti.
(3) Za tako određeni iznos osobe iz stavka 1. ovoga članka imaju radi osiguranja iznosa koji im je dužan platiti do isplate zakonsko založno pravo na dijelovima ostavine dodijeljenima nasljedniku.
(4) Ako im u roku ne bude plaćeno, oni imaju pravo zahtijevati naplatu svoje tražbine ili predaju stvari koje bi im inače pripale na ime nasljednog dijela.
Dioba kućanskih predmeta
Članak 144.
(1) Kućanski predmeti koji nisu znatnije vrijednosti, a služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba nasljednika koji je živio s ostaviteljem u istom kućanstvu koji nije njegov potomak ni njegov bračni drug, ostavit će mu se na njegov zahtjev, a njihova vrijednost uračunat će se u dio tog nasljednika.
(2) Ako vrijednost predmeta premašuje vrijednost nasljednog dijela, nasljednik kojemu su ti predmeti ostavljeni isplatit će ovu razliku ostalim nasljednicima u novcu.
Ustupanje nasljednog dijela prije diobe
Članak 145.
(1) Svaki nasljednik može prije diobe prenijeti svoj nasljedni dio, potpuno ili djelomično, samo na sunasljednika.
(2) Ugovor o prijenosu nasljednog dijela valjan je samo ako je sastavljen u pisanom obliku i:
- ovjeren od suca nadležnog suda, ili
- sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ili
- potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.
(3) Ovlaštene osobe iz stavka 2. ovoga članka dužne su pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posljedice ugovora.
(4) Ugovor nasljednika s osobom koja nije nasljednik o ustupanju nasljednog dijela samo obvezuje nasljednika da po izvršenoj diobi preda svoj dio suugovorniku; njime suugovornik ne dobiva do diobe nikakvo drugo pravo.
D I O Č E T V R T I
POSTUPAK U NASLJEDNIM STVARIMA
G l a v a p r v a
SASTAVLJANJE, ČUVANJE I OPOZIV JAVNE OPORUKE
I. Postupak za sastavljanje javne i meĐunarodne oporuke
Javna oporuka
Članak 146.
(1) Javnu oporuku na zahtjev oporučitelja mogu sastaviti ovlaštene osobe iz članka 32. ovoga Zakona.
(2) Na zahtjev oporučitelja ovlaštene osobe mogu sukladno odredbama ovoga Zakona o međunarodnoj oporuci svakoj pisanoj oporuci dati oblik međunarodne oporuke.
Članak 147.
(1) Kad sudac općinskog suda ili sudski savjetnik u općinskom sudu sastavlja javnu oporuku, on to čini u okviru službenog uredovanja suda.
(2) Hrvatskim državljanima u inozemstvu javne oporuke sastavljaju konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnici Republike Hrvatske, u okviru svoga službenog uredovanja.
(3) Kad javni bilježnik sastavlja javnu oporuku, on to čini u svom službenom sjedištu i za područje na kojemu obavlja svoju službu. Oporuka koju bi javni bilježnik sastavio na području Republike Hrvatske izvan svoga službenog sjedišta i područja na kojem obavlja svoju službu nije nevaljana samo zbog toga.
(4) Osobe koje su ovlaštene za sastavljanje javne oporuke ujedno su ovlaštene i dužne po odredbama ovoga Zakona obavljati i radnje koje su u nadležnosti suda u svezi s čuvanjem, opozivanjem i evidentiranjem javnih i drugih oporuka.
Postupanje ovlaštene osobe
Članak 148.
(1) Ovlaštena će osoba svakomu koji to zahtijeva, u okviru svojega službenog uredovanja, sastaviti javnu oporuku po pravilima ovoga Zakona.
(2) Što je određeno za sastavljanje javne oporuke, vrijedi na odgovarajući način i za davanje oblika javne oporuke ispravi koju je napisao oporučitelj sam, ili mu ju je netko drugi napisao.
(3) Što je ovim Zakonom određeno za postupanje suda, vrijedi na odgovarajući način i za postupanje svake ovlaštene osobe, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(4) Ovlaštena osoba je dužna prije sastavljanja javne oporuke utvrditi istovjetnost oporučitelja i svjedoka, a ako sudjeluje i tumač, tada i njegovu istovjetnost.
(5) Ovlaštena osoba o sastavljanju javne oporuke sastavlja zapisnik i obavlja druge radnje određene ovim Zakonom. U zapisnik će unijeti sve okolnosti koje bi mogle biti važne za ocjenu valjanosti oporuke.
(6) Ovlaštena će osoba oporučitelju objasniti propise koji ga ograničavaju u raspolaganju oporukom.
(7) U slučaju potrebe oporuka će se sastaviti i izvan uredovnih prostorija.
(8) O sastavljenoj javnoj oporuci ovlaštena će osoba bez odgode poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka.
Utvrđivanje istovjetnosti oporučitelja i svjedoka
Članak 149.
(1) Ovlaštena će osoba po pravilima ovoga Zakona utvrditi istovjetnost oporučitelja i svjedoka, ako ih ne poznaje osobno i po imenu.
(2) Ako ovlaštena osoba ne poznaje oporučitelja osobno i po imenu, utvrdit će njegovu istovjetnost osobnom iskaznicom ili putovnicom. Nije li to moguće, njegova će se istovjetnost utvrditi svjedočenjem dvojice poslovno sposobnih svjedoka istovjetnosti.
(3) Istovjetnost oporučnih svjedoka koje ovlaštena osoba ne poznaje osobno i po imenu utvrdit će se na način koji je predviđen za utvrđivanje istovjetnosti oporučitelja.
(4) Istovjetnost svjedoka istovjetnosti utvrdit će se na temelju njihovih osobnih iskaznica ili putovnica.
(5) Osoba koja je svjedok istovjetnosti može biti i svjedok oporuke.
(6) U zapisniku će se navesti na koji je način utvrđena istovjetnost oporučitelja, svjedoka oporuke i svjedoka istovjetnosti.
Postupak kad se oporučitelj ne služi uredovnim jezikom ili je nijem, gluh ili gluhoslijep
Članak 150.
(1) Ako se oporučitelj ne može služiti uredovnim jezikom, ili to nije dužan, pozvat će se prisegnuti tumač čiju će se istovjetnost utvrditi, pa će se njegovim posredovanjem primati izjave oporučiteljeve volje i inače se sporazumijevati s oporučiteljem.
(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka uz tumača trebaju biti nazočna i dvojica svjedoka tumača, koji uz uredovni jezik znaju i onaj kojim se služi oporučitelj, a čija istovjetnost treba biti utvrđena. Osoba koja je svjedok istovjetnosti, i/ili svjedok oporuke, može biti i svjedok tumača, ako ima za to potrebno znanje.
(3) Ako je oporučitelj nijem, gluh ili gluhoslijep tako da je to smetnja oporučivanju, pozvat će se prisegnuti tumač i dva svjedoka koji se s oporučiteljem mogu sporazumjeti, na što će se na odgovarajući način primjenjivati odredbe stavka 1. i 2. ovoga članka.
(4) Oporuka nema valjani oblik javne oporuke ako u slučaju iz stavka 1. ili 3. ovoga članka prigodom oporučivanja nije sudjelovao odgovarajući tumač te svjedoci tumača, ili ako svjedoci odmah izjave da tumač nije dovoljno vjerno prenio izjavu oporučiteljeve volje, ili da se njegovim posredovanjem nije oporučitelj uspješno sporazumijevao s ovlaštenom osobom.
(5) U slučajevima kad se oporučitelj ne može služiti uredovnim jezikom, ili to nije dužan, kao i kada je nijem, gluh ili gluhoslijep tako da to smeta oporučivanju, pozvat će se tumač čak i ako ovlaštena osoba vlada jezikom kojim se služi oporučitelj, odnosno i ako je u stanju sporazumjeti se s oporučiteljem.
(6) Zapisnik o sastavljanju oporuke u slučajevima iz stavka 1. do 3. ovoga članka potpisuju i tumač i svjedoci.
(7) Istovjetnost tumača i svjedoka tumača utvrđuje se kao i istovjetnost oporučnih svjedoka.
Međunarodna oporuka
Članak 151.
(1) Oporuka je, bez obzira na mjesto gdje je sastavljena, gdje se nalazi ostavina, te na ostaviteljevo državljanstvo, prebivalište ili boravište, valjana što se tiče oblika ako je sastavljena u skladu s odredbama članka 152. do 166. ovoga Zakona.
(2) Nevaljanost oporuke kao međunarodne oporuke ne utječe na njezinu valjanost kao neke druge oporuke, što se tiče oblika.
Članak 152.
Odredbe ovoga Zakona o međunarodnoj oporuci ne primjenjuju se na oporučna raspolaganja koja su u istoj ispravi učinile dvije ili više osoba.
Članak 153.
(1) Oporuka mora biti sastavljena u pisanom obliku.
(2) Oporučitelj ne mora vlastoručno napisati oporuku.
(3) Oporuka može biti napisana na bilo kojem jeziku i pismu, rukom ili na neki drugi način.
Članak 154.
(1) Oporučitelj izjavljuje u nazočnosti dvaju svjedoka i ovlaštene osobe da je isprava koju je on ili netko drugi napisao njegova oporuka i da joj zna sadržaj.
(2) Oporučitelj ne mora svjedocima ni ovlaštenoj osobi otkriti sadržaj oporuke.
Članak 155.
(1) U nazočnosti svjedoka i ovlaštene osobe oporučitelj potpisuje oporuku ili, ako ju je već bio potpisao, priznaje i potvrđuje potpis kao svoj.
(2) Ako oporučitelj nije u stanju potpisati se, navest će razlog ovlaštenoj osobi, koja će to zabilježiti na oporuci. Oporučitelj može zatražiti od neke druge osobe da ga na oporuci potpiše.
(3) Svjedoci i ovlaštena osoba u oporučiteljevoj nazočnosti odmah se potpisuju na oporuci.
Članak 156.
(1) Potpisi se moraju staviti na kraju oporuke.
(2) Ako se oporuka sastoji od više listova, svaki list mora potpisati oporučitelj ili, ako se on nije u stanju potpisati, osoba koja potpisuje u njegovo ime ili, ako je nema, ovlaštena osoba. Svaki list mora biti označen brojem.
Članak 157.
(1) Datum oporuke je onaj kad ju je potpisala ovlaštena osoba.
(2) Taj datum ovlaštena osoba mora staviti na kraj oporuke.
Članak 158.
Ovlaštena osoba će pitati oporučitelja želi li dati izjavu o čuvanju svoje oporuke. U tom slučaju, i na izričit oporučiteljev zahtjev, mjesto gdje on namjerava čuvati svoju oporuku navest će se u potvrdi predviđenoj u članku 160. ovoga Zakona.
Članak 159.
Ovlaštena osoba prilaže oporuci potvrdu u skladu s odredbama članka 160. ovoga Zakona kojom se utvrđuje da su poštovane obveze propisane ovim Zakonom.
Članak 160.
Potvrda koju izdaje ovlaštena osoba bit će sastavljena u sljedećem obliku:
P O T V R D A
(Konvencija od 26. listopada 1973.)
1. Ja, _________________________________________________________________
(ime, adresa i zvanje) osoba, ovlaštena za sastavljanje međunarodne oporuke,
2. potvrđujem da je dana _______________ u _______________
(datum) (mjesto)
3. (oporučitelj) __________________________________________________________
(ime, adresa, datum i mjesto rođenja) u nazočnosti mojoj i svjedoka:
4. a) __________________________________________________________________
(ime, adresa, datum i mjesto rođenja)
b) __________________________________________________________________
(ime, adresa, datum i mjesto rođenja)
izjavio da je priložena isprava njegova oporuka te da joj zna
sadržaj.
5. Osim toga potvrđujem da:
6. a) je u nazočnosti mojoj i svjedoka,
1. oporučitelj potpisao oporuku ili priznao i potvrdio kao svoj već stavljeni potpis;
2. budući da je oporučitelj izjavio da ne može sam potpisati svoju oporuku iz sljedećih razloga:
___________________________________________________________________
– sam zabilježio ovu činjenicu na oporuci
– je potpis stavio _______________________________________________________
(ime, adresa)
7. b) smo svjedoci i ja potpisali oporuku.
8. c) Svaki list oporuke potpisao je _________________________ te je označen brojem.
9. d) Uvjerio sam se u identitet oporučitelja i gore navedenih svjedoka.
10. e) Svjedoci su ispunjavali pretpostavke propisane zakonom, po kojemu ja postupam.
11. f) Oporučitelj je želio dati sljedeću izjavu o čuvanju svoje oporuke:
12. MJESTO
13. DATUM
14. POTPIS, i eventualno
PEČAT
Članak 161.
Ovlaštena osoba zadržava jedan primjerak potvrde, a drugi daje oporučitelju.
Članak 162.
Ako se ne dokaže suprotno, potvrda ovlaštene osobe smatra se dovoljnim dokazom da je isprava valjano oblikovana u oporuku u smislu ovoga Zakona.
Članak 163.
Nepostojanje ili neispravnost potvrde ne utječe na valjanost oporuke sastavljene u skladu s ovim Zakonom, što se tiče njezina oblika.
Članak 164.
Međunarodna se oporuka može opozvati po pravilima ovoga Zakona o opozivu oporuka.
Članak 165.
Potpisi oporučitelja, ovlaštene osobe i svjedoka na međunarodnoj oporuci i na potvrdi, oslobođeni su svake ovjere ili slične formalnosti, ali nadležno tijelo može, po potrebi, provjeriti istinitost potpisa.
Članak 166.
Odredbe ovoga Zakona o međunarodnoj oporuci tumačit će se i primjenjivati uzimajući u obzir njihovo podrijetlo iz međunarodne konvencije i nužnost da ih se jednoobrazno tumači.
II. Čuvanje oporuke kod suda i drugih osOba ovlaŠtenih za sastavljanje javnih oporuka
Čuvanje oporuke
Članak 167.
(1) Na zahtjev oporučitelja, njegovu će oporuku primiti na čuvanje u Republici Hrvatskoj sud ili javni bilježnik, a u inozemstvu hrvatskim državljanima konzularno, odnosno diplomatsko-konzularno predstavništvo Republike Hrvatske.
(2) Bez obzira tko je oporuku sastavio, osobe iz stavka 1. ovoga članka ne smiju odbiti primitak oporuke na čuvanje, ako oporuku na čuvanje predaje oporučitelj ili osoba koju je on za to opunomoćio.
(3) Prije primanja oporuke na čuvanje utvrdit će se istovjetnost osobe koja oporuku predaje na čuvanje po pravilima za utvrđivanje istovjetnosti oporučitelja, osim kada je ta osoba poznata osobno ili po imenu.
(4) Oporuka se predaje na čuvanje otvorena ili zatvorena.
(5) Oporuka primljena na čuvanje stavit će se u poseban omot i zapečatiti, pa će se dati potvrda da je oporuka primljena na čuvanje.
(6) Osoba koja u ime suda, javnog bilježnika, odnosno konzularnog ili diplomatsko-konzularnog predstavništva Republike Hrvatske prima oporuku na čuvanje, sastavit će o tome zapisnik, u kojem će navesti kako je utvrđena istovjetnost osobe koja je oporuku predala na čuvanje i u njega unijeti podatke, saznanja i zapažanja o svim okolnostima koje bi mogle biti važne za ocjenu valjanosti oporuke.
(7) Ako je oporuku na čuvanje predala osoba koju je oporučitelj za to opunomoćio, zapisniku će se priložiti ta punomoć.
(8) Zapisnik o primanju oporuke na čuvanje potpisuje osoba koja je u ime suda, javnog bilježnika, odnosno konzularnog ili diplomatsko-konzularnog predstavništva Republike Hrvatske primila oporuku na čuvanje, a ako je pritom sudjelovao i zapisničar, i on potpisuje zapisnik, uz naznaku svojstva zapisničara.
Članak 168.
Sud, javni bilježnik, odnosno konzularno ili diplomatsko-konzularno predstavništvo Republike Hrvatske koje je primilo oporuku na čuvanje čuvat će je s posebnom pažnjom i odvojeno od ostalih spisa.
Obavijest o sastavljenoj oporuci
Članak 169.
Sud, javni bilježnik, odnosno konzularno ili diplomatsko-konzularno predstavništvo Republike Hrvatske koje je primilo oporuku na čuvanje o tome će bez odgode poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka.
Vraćanje oporuke oporučitelju
Članak 170.
(1) Oporuka koja se nalazi na čuvanju kod suda, javnog bilježnika odnosno konzularnog ili diplomatsko-konzularnog predstavništva Republike Hrvatske, vratit će se oporučitelju na njegov zahtjev.
(2) Oporuka će se vratiti i oporučiteljevu opunomoćeniku koji ima ovjerovljenu punomoć za taj posao.
(3) O vraćanju oporuke sastavit će se zapisnik, u kojem će se navesti način na koji je utvrđena istovjetnost osobe kojoj se vraća oporuka.
(4) Ako se oporuka vraća opunomoćeniku, punomoć će se priložiti zapisniku i čuvati kod onoga koji je oporuku vratio.
(5) Sud, javni bilježnik, odnosno konzularno ili diplomatsko--konzularno predstavništvo Republike Hrvatske koje je vratilo oporuku oporučitelju ili njegovu opunomoćeniku o tome će bez odgode poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka.
Čuvanje izjave o usmenoj oporuci
Članak 171.
(1) Ako su svjedoci usmene oporuke podnijeli sudu ili javnom bilježniku izjavu o oporučiteljevoj volji, on će utvrditi istovjetnost svjedoka, a potom će primitak njihove izjave zapisnički utvrditi, staviti u poseban omot i zapečatiti.
(2) Jednako će se postupiti i kad svjedoci usmene oporuke dođu sudu ili javnom bilježniku da usmeno ponove oporučiteljevu izjavu.
(3) Prigodom uzimanja izjava svjedoka usmene oporuke sud će, odnosno javni bilježnik nastojati utvrditi izjavu oporučiteljeve volje, a ispitat će i okolnosti od kojih zavisi valjanost usmene oporuke.
(4) Isprave o usmenoj oporuci čuvat će se odvojeno od ostalih spisa.
Obavijest o primljenoj izjavi svjedoka usmene oporuke
Članak 172.
Sud, odnosno javni bilježnik koji je primio izjavu svjedoka usmene oporuke o tome će bez odgode poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka.
III. Opoziv oporuke pred sudom ili drugim osobama ovlaŠtenim za sastavljanje javnih oporuka
Članak 173.
(1) Oporučitelj može pred osobom ovlaštenom za sastavljanje javne oporuke opozvati svaku svoju oporuku, bez obzira u kojem je obliku napravljena.
(2) Na opozivanje oporuke pred osobom ovlaštenom za sastavljanje javne oporuke na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o sastavljanju javne oporuke.
(3) Kad oporučitelj opozove oporuku, opoziv će se zabilježiti na oporuci, ako se čuva kod ovlaštene osobe pred kojom je opozvana.
(4) Obavijest o tome da je oporuka opozvana bez odgode će se dostaviti Hrvatskom upisniku oporuka.
G l a v a d r u g a
OSTAVINSKI POSTUPAK
I. OpĆe odredbe
Predmet ostavinskog postupka
Članak 174.
U ostavinskom postupku utvrđuje se tko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostaviteljevu ostavinu te koja još prava glede ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama.
Izvanparnični postupak
Članak 175.
(1) Ostavinski postupak je izvanparnični postupak.
(2) Ako ovim Zakonom nije drukčije određeno, u ostavinskom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.
Nadležnost za provođenje ostavinskog postupka
Članak 176.
(1) Ostavinski se postupak u prvom stupnju provodi pred općinskim sudom odnosno pred javnim bilježnikom kao povjerenikom suda.
(2) U općinskom sudu ostavinski postupak provodi sudac pojedinac ili sudski savjetnik.
(3) Sud će povjeriti javnom bilježniku provođenje ostavinskog postupka i dostaviti mu smrtovnicu.
(4) Kada javni bilježnik provodi radnje u ostavinskom postupku kao povjerenik suda ovlašten je, kao i sudac i sudski savjetnik općinskog suda, poduzimati sve radnje u postupku i donositi sve odluke osim odluka za koje je ovim Zakonom drukčije propisano.
Mjesna nadležnost
Članak 177.
(1) Za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište (ostavinski sud).
(2) Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao prebivalište u Republici Hrvatskoj, za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u to vrijeme imao boravište.
(3) Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao ni prebivalište ni boravište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi pretežni dio njegove ostavine u Republici Hrvatskoj.
(4) Ako se nijedan dio ostavine ne nalazi u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud prema mjestu gdje je ostavitelj upisan u knjigu državljana.
(5) Privremene mjere za osiguranje ostavine može pored ostavinskoga suda narediti i sud na čijem je području ostavitelj umro te sud na čijem se području nalazi ostaviteljeva imovina.
(6) Kad za ostavinski postupak nije nadležan hrvatski sud, nadležnost hrvatskog suda koji je ovlašten provoditi pojedine radnje određuje se prema odredbama stavka 1. do 5. ovoga članka.
Zabrana sporazuma o nadležnosti
Članak 178.
Stranke ne mogu sporazumno mijenjati nadležnost suda u ostavinskom postupku.
Stranke
Članak 179.
Strankom se u smislu ovoga Zakona smatraju nasljednici i zapisovnici kao i druge osobe koje ostvaruju neko pravo iz ostavine.
Opća pravila postupanja
Članak 180.
(1) Tijekom cijeloga postupka sud će paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana.
(2) Sud je dužan osobito paziti da se zaštite i ostvare prava osoba koje se zbog malodobnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti nisu sposobne brinuti o svojim pravima i interesima.
(3) U ostavinskom postupku javnost je isključena.
Dokazi
Članak 181.
(1) Sud donosi odluku na temelju rezultata cjelokupne rasprave.
(2) Sud je ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke u postupku nisu iznijele te izvesti i dokaze koje one nisu predložile, ako ocijeni da su te činjenice i ti dokazi važni za odlučivanje u skladu s ovim Zakonom.
(3) Odluka se može zasnivati i na dokazima koji nisu izvedeni pred sudom koji donosi odluku.
Radnje u postupku
Članak 182.
Sudac, odnosno sudski savjetnik sa zapisničarom prima izjave o odricanju od nasljedstva i izvodi dokaze.
Zapisnici i bilješke
Članak 183.
(1) O radnjama poduzetim u postupku u pravilu se sastavlja zapisnik.
(2) O manje važnim izjavama stranaka i obavijestima koje sud prikuplja može se umjesto zapisnika staviti samo bilješka na spisu.
(3) Zapisnik potpisuju stranke ako su bile nazočne radnji u postupku, sudac odnosno sudski savjetnik koji je sastavio zapisnik te zapisničar.
(4) Bilješku na spisu potpisuje osoba koja ju je sastavila.
Odluke
Članak 184.
(1) Odluke se u postupku donose u obliku rješenja.
(2) Rješenja protiv kojih je dopušten prigovor, odnosno žalba i rješenja drugostupanjskog suda moraju biti obrazložena.
Prigovor protiv rješenja
Članak 185.
Protiv rješenja koje je kao povjerenik suda u ostavinskom postupku donio javni bilježnik dopušten je prigovor u roku od osam dana od dana dostave rješenja strankama.
Postupak povodom prigovora
Članak 186.
(1) Prigovor se dostavlja javnom bilježniku koji ga je dužan bez odgode zajedno sa spisom dostaviti nadležnom općinskom sudu.
(2) O prigovoru odlučuje sudac pojedinac.
Odluke suda o prigovoru protiv rješenja javnog bilježnika
Članak 187.
(1) Nepravovremene, nepotpune ili nedopuštene prigovore sud će odbaciti.
(2) Odlučujući o prigovoru protiv rješenja kojeg je donio javni bilježnik, sud može u cijelosti ili djelomično rješenje održati na snazi ili ga ukinuti.
(3) Kad sud ukine rješenje ili ga djelomično održi na snazi, sam će odlučiti o ukinutom dijelu rješenja.
(4) Protiv rješenja suda kojim je rješenje javnog bilježnika u cijelosti ili djelomično ukinuto nije dopuštena samostalna žalba.
(5) U slučaju iz stavka 3. ovoga članka sud će provesti radnje koje ocijeni potrebnim.
(6) Rješenje o prigovoru dostavit će se strankama i javnom bilježniku.
Žalba protiv rješenja
Članak 188.
(1) Protiv rješenja prvostupanjskog suda dopuštena je žalba, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(2) Žalba se podnosi u roku od petnaest dana od dostave prvostupanjskoga rješenja.
Postupak po žalbi
Članak 189.
(1) Žalba se podnosi prvostupanjskomu sudu, koji može u povodu pravodobno podnesene žalbe sam, novim rješenjem, preinačiti pobijano rješenje, ako se time ne povrjeđuju prava drugih osoba zasnovana na tom rješenju.
(2) Ako prvostupanjski sud ne preinači svoje rješenje, dostavit će žalbu drugostupanjskom sudu, bez obzira je li žalba podnesena u roku koji zakon određuje.
(3) Drugostupanjski sud rješava u pravilu samo o žalbama koje su pravodobno podnesene, ali može uzeti u obzir i žalbu koja je nepravodobno podnesena ako se time ne povrjeđuju prava drugih osoba koja se zasnivaju na pobijanome rješenju.
(4) Ako je protiv rješenja dopuštena samostalna žalba, sud će, ako ne postupi prema odredbi stavka 1. ovoga članka, prijepis spisa sa žalbom dostaviti drugostupanjskome sudu. Ne čekajući odluku drugostupanjskog suda, prvostupanjski će sud poduzimati one radnje koje je ovlašten poduzimati u ostavinskom postupku, neovisno o ishodu žalbenoga postupka, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
Izvanredni pravni lijekovi
Članak 190.
U ostavinskom postupku nisu dopušteni izvanredni pravni lijekovi osim zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Troškovi postupka
Članak 191.
(1) Svaka stranka snosi troškove koje je imala tijekom ili u povodu postupka.
(2) Ako je bilo zajedničkih troškova, sud će odrediti u kojem će razmjeru stranke snositi te troškove.
(3) Na prijedlog jedne stranke sud može odlučiti da joj druga stranka nadoknadi troškove koje joj je prouzročila očito nesavjesnim postupkom.
II. Prethodne radnje
1. Smrtovnica
Sastavljanje smrtovnice
Članak 192.
(1) Kad neka osoba umre ili bude proglašena umrlom, matičar nadležan za upis činjenice smrti u maticu umrlih sastavit će smrtovnicu i dostaviti je sudu, ili je predati osobi na čiji ju je zahtjev sastavio.
(2) Smrtovnica se sastavlja na temelju podataka iz matice umrlih, podataka dobivenih od srodnika umrlog, od osoba s kojima je umrli živio te od drugih osoba koje ih mogu pružiti.
(3) Ako je ostavinskom sudu predana nepotpuna smrtovnica ili samo izvadak iz matice umrlih, on će na zapisnik u ostavinskoj raspravi utvrditi sve podatke koje treba sadržavati smrtovnica.
(4) Smrtovnica ima dokaznu snagu javne isprave samo glede podataka koji su preuzeti iz matice umrlih.
Sadržaj smrtovnice
Članak 193.
(1) U smrtovnicu se unose:
1. prezime i ime ostavitelja, po mogućnosti jedinstveni matični broj građanina, ime jednoga od njegovih roditelja, ostaviteljevo zanimanje, datum rođenja i državljanstvo, a za ostavitelja koji je bio u braku i prezime koje je imao prije sklapanja braka,
2. dan, mjesec i godina, mjesto i, po mogućnosti, sat smrti,
3. mjesto u kojemu je ostavitelj imao prebivalište, odnosno boravište.
(2) U smrtovnici treba, ako je to moguće, navesti:
1. prezime i ime, datum rođenja, zanimanje, prebivalište, odnosno boravište ostaviteljeva bračnog druga i bračne, izvanbračne i posvojene djece,
2. prezime i ime, datum rođenja i prebivalište, odnosno boravište ostalih srodnika koji bi mogli biti pozvani na nasljedstvo na temelju zakona, kao i osoba koje su pozvane na nasljedstvo na temelju oporuke,
3. mjesto gdje se nalazi imovina koju je ostavio ostavitelj, ima li imovine za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi, ima li gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti, uložnih knjižica ili kakvih drugih važnih isprava, je li ostavitelj ostavio dugova i koliko, je li ostavio pisanu oporuku ili ugovor o doživotnom uzdržavanju ili sporazum o ustupu i raspodjeli imovine za života i gdje se oni nalaze, a ako je ostavitelj napravio usmenu oporuku, onda prezime i ime, zanimanje i boravište svjedoka pred kojima je usmena oporuka napravljena,
4. očekuje li se rođenje ostaviteljeva djeteta i imaju li njegova djeca ili bračni drug skrbnika,
5. datum i mjesto smrti bračnog druga ili ostaviteljeva djeteta ili koje druge osobe koja bi mogla biti pozvana na nasljedstvo, a koja je umrla prije ostavitelja.
2. Popis ostaviteljeve imovine
Vrijeme obavljanja popisa
Članak 194.
(1) Popis ostaviteljeve imovine obavit će se po odluci ostavinskog suda kad se ne zna postoje li nasljednici ili gdje borave, kad su nasljednici osobe koje zbog malodobnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti ne mogu same voditi brigu o svojim pravima i interesima, ili u drugim opravdanim slučajevima.
(2) Sud će popis narediti i na zahtjev ostaviteljevih nasljednika, zapisovnika ili vjerovnika.
(3) Ako to zahtijevaju posebne okolnosti u kojima je ostavitelj umro, a osobito ako prijeti opasnost da bi dio ostavine mogao biti otuđen ili izgubljen, policijski službenici koji u tim okolnostima ureduju, prigodom svog uredovanja, ako je to moguće, popisat će ostaviteljeve stvari, po potrebi zapečatiti prostorije u kojima se stvari nalaze i popis dostaviti matičaru nadležnom za upis činjenice smrti.
(4) U slučaju iz stavka 3. ovoga članka matičar će primljeni popis dostaviti ostavinskom sudu koji vodi ostavinski postupak.
Sadržaj popisa
Članak 195.
(1) Popis će obuhvatiti sve nepokretne i pokretne stvari koje su bile u ostaviteljevu neposrednom posjedu u času njegove smrti.
(2) Popis će obuhvatiti i drugo što je pripadalo ostavitelju, a nalazi se kod druge osobe, uz naznaku kod koga se nalazi i na kojem temelju, kao i ono što je ostavitelj posjedovao, a za što se tvrdi da nije njegovo vlasništvo.
(3) U popisu imovine zabilježit će se ostaviteljeve tražbine, a i dugovi, te posebno neplaćeni porezi, doprinosi i druga javna davanja.
Način popisivanja
Članak 196.
(1) Pokretne stvari popisuju se po vrsti, rodu, broju, mjeri i težini, ili pojedinačno.
(2) Nekretnine se popisuju pojedinačno s naznakom mjesta gdje se nalaze, kulture zemljišta, te zemljišnoknjižnih podataka ako su poznati.
Obavljanje popisa
Članak 197.
(1) Popis će obaviti sudski službenik, javni bilježnik kojeg odredi sudac ili sudski savjetnik koji vodi sudski postupak.
(2) Popis se obavlja u nazočnosti dviju punoljetnih osoba, a kada je to potrebno, i uz sudjelovanje vještaka.
(3) Popisu može biti nazočna i svaka zainteresirana osoba.
Postupak sa stvarima za koje postoje posebni propisi
Članak 198.
Kad se prigodom popisivanja ili inače u ostavini pronađu stvari za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi, s njima će se nakon obavljenoga popisa postupiti po tim propisima.
3. Osiguranje ostavine
Predaja na čuvanje
Članak 199.
(1) Ako se ustanovi da nijedan od nazočnih nasljednika nije sposoban upravljati ostavinom ili nečim iz njezina sastava, a nema zakonskog zastupnika, ili ako su nasljednici nepoznati ili odsutni ili kada druge okolnosti nalažu naročiti oprez, policijski službenik ili druga osoba koja ureduje u ime vlasti predat će u hitnim slučajevima te stvari na čuvanje pouzdanoj osobi i o tome odmah obavijestiti sud na čijem se području te stvari nalaze, koji može tu mjeru izmijeniti ili ukinuti.
(2) Gotov novac, vrijednosne papire, dragocjenosti, štedne knjižice i druge važne isprave, treba u slučaju iz stavka 1. ovoga članka predati na čuvanje sudu ili javnome bilježniku na čijem se području nađe ta imovina.
(3) Tko primi na čuvanje stvari iz stavka 1. i 2. ovoga članka, dužan je o tome izdati potvrdu koju će sudu na čijem se području te stvari nalaze predati onaj tko ih je dao u pohranu.
(4) Sud iz stavka 1. i 2. ovoga članka obavijestit će ostavinski sud o svim mjerama poduzetim za osiguranje ostavine.
Postavljanje privremenog skrbnika ostavine
Članak 200.
(1) Privremenoga skrbnika ostavine postavlja ostavinski sud.
(2) Prije postavljanja privremenoga skrbnika sud će po mogućnosti zatražiti mišljenje u pogledu skrbnika od osoba koje su vjerojatno pozvane na nasljedstvo.
Pečaćenje
Članak 201.
(1) Ako ocijeni da je to svrhovito, sud može odrediti da se prostorije u kojima se nalaze stvari iz sastava ostavine zapečate, te će odrediti osobu koju će obvezati da bez odgađanja prijavi svako oštećenje pečata nadležnoj policijskoj upravi i sudu.
(2) Dopuštenje za skidanje pečata može dati samo ostavinski sud, odnosno javni bilježnik kao povjerenik suda.
Privremene mjere
Članak 202.
Prije pokretanja ostavinskog postupka i tijekom njega, sve dok postupak ne bude pravomoćno okončan, sud će na zahtjev stranke radi osiguranja stvari i prava iz ostavine odrediti privremene mjere predviđene Ovršnim zakonom, ako stranka učini vjerojatnim opasnost da bi se bez takve mjere promijenilo postojeće stanje ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.
4. Predaja oporuke i proglašenje
Predaja oporuke sudu
Članak 203.
(1) Osoba koja posjeduje ispravu za koju može pretpostaviti da je oporuka umrle osobe dužna ju je bez odgode predati najbližem općinskom sudu.
(2) Osoba koja zna da je ostavitelj sastavio oporuku i gdje se ona nalazi dužna je o tome obavijestiti općinski sud.
(3) Ostavinski je sud dužan bez odgode zatražiti sve podatke iz Hrvatskog upisnika oporuka o mogućim oporukama umrle osobe, a od osobe i tijela kojima je oporuka povjerena na čuvanje da mu je dostave.
Proglašenje oporuke
Članak 204.
(1) Kad sud kod kojega se nađe oporuka utvrdi da je osoba koja je ostavila oporuku umrla ili da je proglašena umrlom, otvorit će njezinu oporuku bez oštećenja pečata, pročitat će je i o tome sastaviti zapisnik.
(2) Na način iz stavka 1. ovoga članka sud će postupiti bez obzira na to je li oporuka valjana i bez obzira na to ima li više oporuka.
(3) Otvaranje i čitanje oporuke obavit će se u nazočnosti dviju osoba, koje mogu biti i nasljednici.
(4) Proglašenju oporuke mogu biti nazočni nasljednici, zapisovnici i druge osobe koje ostvaruju neko pravo iz ostavine i tražiti prijepis oporuke.
(5) Općinski sud kojemu bude predana otvorit će i pročitati oporuku i kad je za ostavinsku raspravu nadležan drugi općinski sud ili inozemno tijelo.
Zapisnik o proglašenju pisane oporuke
Članak 205.
(1) Zapisnik o proglašenju pisane oporuke treba sadržavati:
1. koliko je oporuka nađeno, koji datum nose i gdje su nađene,
2. tko ih je predao sudu ili sastavljaču smrtovnice,
3. koji su svjedoci bili nazočni otvaranju i proglašenju oporuke te kako je utvrđena njihova istovjetnost,
4. je li oporuka predana otvorena ili zatvorena i kakvim je pečatom bila zapečaćena.
(2) Ako je prigodom otvaranja oporuke primijećeno da je pečat oštećen ili da je u oporuci nešto brisano, precrtano ili ispravljeno, ili ako se što drugo sumnjivo nađe, mora se i to u zapisniku navesti.
(3) Zapisnik potpisuju sudac, odnosno sudski savjetnik, zapisničar i svjedoci.
(4) Na proglašenu oporuku sud će staviti potvrdu da je proglašena s naznakom datuma kad je proglašena te broja i datuma ostalih pronađenih oporuka koje je taj sud već proglasio.
Proglašenje usmene oporuke
Članak 206.
(1) Ako je ostavitelj napravio usmenu oporuku, i o tome postoji isprava koju su svjedoci vlastoručno potpisali, sud će sadržaj te isprave proglasiti po odredbama koje vrijede za proglašenje pisane oporuke.
(2) Ako nema isprave iz stavka 1. ovoga članka, sud će odvojeno saslušati svjedoke pred kojima je usmena oporuka izjavljena, a naročito o okolnostima o kojima ovisi njezina valjanost, pa će se zapisnik o saslušanju tih svjedoka proglasiti po odredbama koje vrijede za proglašenje pisane oporuke.
(3) Ako stranka zahtijeva da se svjedoci usmene oporuke saslušaju pod prisegom, ili ako sud ustanovi da je takvo saslušanje potrebno, odredit će ročište za saslušanje tih svjedoka na koje će pozvati predlagatelja, a ostale zainteresirane osobe samo ako se time ne bi odugovlačio postupak.
Proglašenje nestale ili uništene oporuke
Članak 207.
(1) Ako je nezavisno od ostaviteljeve volje nestala ili je uništena isprava u koju je bila oblikovana ostaviteljeva oporuka, a među zainteresiranim osobama nema spora o prijašnjem postojanju te oporuke, o obliku u kojemu je sastavljena, o načinu nestanka ili uništenja, kao ni o njezinu sadržaju, ostavinski će sud o tome saslušati sve zainteresirane osobe i o njihovim prijedlozima izvesti potrebne dokaze, pa će zapisnik o tome proglasiti po odredbama koje vrijede za proglašenje pisane oporuke.
(2) Ako bi ostavina, da nema oporuke, pripala općini, odnosno gradu, sporazum iz stavka 1. ovoga članka o prijašnjem njezinu obliku i sadržaju bit će valjan samo ako se s njime suglasi nadležni državni odvjetnik prema mjestu gdje se imovina nalazi.
(3) Ako među zainteresiranim osobama ima osoba koje nisu sposobne same voditi brigu o svojim pravima i interesima, sporazum iz stavka 1. i 2. ovoga članka vrijedi samo uz suglasnost tijela nadležnog za poslove skrbništva.
Obavijest o proglašenju oporuke
Članak 208.
Sud koji je proglasio oporuku bez odgode će o tome poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka, koji će odmah provesti upis.
Dostava i čuvanje isprava o proglašenju oporuke
Članak 209.
(1) Zapisnik o proglašenju oporuke s preslikom pisane oporuke, preslikom isprave o usmenoj oporuci, odnosno preslikom zapisnika o saslušanju svjedoka usmene oporuke, dostavit će se ostavinskom sudu, a sud koji je oporuku proglasio zadržat će njihov izvornik.
(2) Izvorna pisana oporuka, isprave o usmenoj oporuci, zapisnik o saslušanju svjedoka usmene oporuke, kao i zapisnik o sadržaju nestale ili uništene pisane oporuke čuvat će se u sudu odvojeno od drugih spisa, a njihova preslika, odnosno prijepis priložit će se ostavinskom spisu.
III. Pokretanje ostavinskog postupka
Pokretanje postupka
Članak 210.
Ostavinski se postupak pokreće po službenoj dužnosti kad sud primi smrtovnicu ili izvadak iz matice umrlih, odnosno s njima izjednačenu ispravu.
Ispitivanje nadležnosti
Članak 211.
(1) Nakon što primi ispravu iz članka 210. ovoga Zakona, sud će ispitati je li nadležan za ostavinski postupak, pa ako ustanovi da nije nadležan, dostavit će predmet nadležnom sudu.
(2) Ako sud ustanovi da je za ostavinski postupak nadležno inozemno tijelo, rješenjem će se oglasiti nenadležnim i obustaviti postupak.
Mjere ostavinskog suda za osiguranje ostavine
Članak 212.
(1) Mjere za osiguranje ostavine može ostavinski sud odrediti tijekom cijeloga ostavinskog postupka.
(2) Ostavinski sud može tijekom ostavinskog postupka mijenjati i ukidati mjere osiguranja ostavine koje je odredio on sam ili neki drugi sud ili tijelo vlasti.
(3) Mjere za osiguranje, a i njihove promjene i ukidanja određuje ostavinski sud na zahtjev stranke, a i po službenoj dužnosti.
Pozivanje izvršitelja oporuke
Članak 213.
Ako je ostavitelj postavio izvršitelja oporuke, sud će mu to priopćiti i pozvati ga da se u određenom roku očituje prima li se te dužnosti.
Skrbnik nerođenog djeteta
Članak 214.
(1) Ako se očekuje rođenje djeteta koje bi bilo pozvano na nasljedstvo, ostavinski će sud o tome obavijestiti tijelo nadležno za poslove skrbništva.
(2) Ako tijelo nadležno za poslove skrbništva drukčije ne odredi, o pravima još nerođenog djeteta brinut će se jedan od njegovih roditelja.
Postupak kad nema imovine ili kad ima samo pokretne imovine
Članak 215.
(1) Ako prema podacima kojima sud raspolaže umrli nije ostavio ostavinu, ostavinski će sud rješenjem odlučiti da se ne provodi ostavinska rasprava.
(2) Isto će tako sud postupiti i u slučaju ako je ostavitelj ostavio samo pokretnine i s njima izjednačena prava, a nijedna od osoba pozvanih na nasljedstvo ne zahtijeva da se provede ostavinski postupak.
(3) Kad sud odluči ne provoditi ostavinski postupak, obavijestit će o tome tijelo nadležno za poslove skrbništva ako među nasljednicima ima osoba koje nisu sposobne da se same brinu o svojim pravima i interesima, a nemaju roditelje ili druge zakonske zastupnike.
(4) Ako je sud odlučio da se ne provodi ostavinski postupak zbog toga što se ostavina sastoji samo od pokretne imovine, ukinut će mjere osiguranja ostavine kako bi osobe pozvane na nasljedstvo mogle slobodno ostvarivati prava koja im pripadaju kao nasljednicima.
(5) Kad u ostavinu ulaze i stvarna prava na nekretninama, postupit će se kao kad su iza ostavitelja ostale nekretnine, a kad postoje ostala prava - kao da su ostale pokretnine.
Odvajanje ostavine od imovine nasljednika
Članak 216.
Kad se po odredbama zakona može zahtijevati odvajanje ostavine od imovine nasljednika, sud će na prijedlog ovlaštenih osoba odrediti to odvajanje, primjenjujući pri tom odredbe ovoga Zakona o privremenim mjerama za osiguranje ostavine.
IV. Ostavinska rasprava
Poziv na ročište
Članak 217.
(1) Za ostavinsku raspravu sud će odrediti ročište.
(2) U pozivu na ročište sud će zainteresirane osobe obavijestiti o pokretanju postupka, o tome je li mu koja oporuka već predana, te će ih pozvati da odmah dostave sudu pisanu oporuku, odnosno ispravu o usmenoj oporuci, ako se kod njih nalazi, ili da naznače svjedoke usmene oporuke.
(3) Sud će u pozivu upozoriti zainteresirane osobe da mogu do donošenja prvostupanjskog rješenja o nasljeđivanju dati izjavu o odricanju od nasljedstva usmeno na ročištu ili javno ovjerovljenom ispravom, a ako na ročište ne dođu ili takvu izjavu ne daju, smatrat će da žele biti nasljednici.
(4) Ako je ostavitelj ostavio oporuku, o pokretanju ostavinskoga postupka sud će obavijestiti i na ročište pozvati i osobe koje bi mogle po zakonu polagati pravo na nasljedstvo.
(5) Ako je ostavitelj postavio izvršitelja oporuke, sud će i njega obavijestiti o pokretanju postupka.
Pozivanje oglasom
Članak 218.
(1) Ako se ne zna ima li nasljednika, sud će oglasom pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu u roku od šest mjeseci od objave oglasa u »Narodnim novinama«.
(2) Oglas će se pribiti na oglasnu ploču suda i objaviti u »Narodnim novinama« i na drugi prikladan način.
(3) Po odredbama stavka 1. i 2. ovoga članka sud će postupiti i ako je nasljedniku postavljen privremeni zastupnik zbog toga što je boravište nasljednika nepoznato, a nasljednik nema opunomoćenika, ili zbog toga što se nasljednik ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju opunomoćenika, nalaze u inozemstvu ili su nedostupni, a dostava se nije mogla obaviti.
(4) Pošto protekne rok iz stavka 1. ovoga članka, sud će provesti ostavinsku raspravu na temelju izjave postavljenog skrbnika i podataka kojima sud raspolaže.
Predmet ostavinske rasprave
Članak 219.
(1) Na ročištu za ostavinsku raspravu sud će raspraviti sva pitanja važna za donošenje odluke u ostavinskom postupku, a naročito glede prava na nasljedstvo, veličinu nasljednog dijela i prava na zapise.
(2) Sud o pravima odlučuje, u pravilu, pošto je zainteresiranim osobama omogućio da daju potrebne izjave. Tijekom ostavinskog postupka zainteresirane osobe mogu davati izjave bez nazočnosti drugih zainteresiranih osoba, i nije potrebno da se u svakom slučaju tim osobama omogući da se očituju o izjavama drugih zainteresiranih osoba.
(3) O pravima osoba koje nisu došle na ročište, a uredno su pozvane, sud će odlučivati prema podacima kojima raspolaže, uzimajući u obzir njihove pisane izjave koje stignu do donošenja odluke.
(4) Ako sud posumnja da je osoba koja po zakonu polaže pravo na nasljedstvo jedini ili najbliži ostaviteljev srodnik, može saslušati i osobe za koje smatra da bi mogle imati jednako ili jače nasljedno pravo, a može te osobe pozvati i oglasom po odredbama članka 218. ovoga Zakona.
Nasljednička izjava
Članak 220.
(1) Svatko je ovlašten, ali nitko nije dužan dati nasljedničku izjavu.
(2) Za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva smatra se da želi biti nasljednikom.
(3) Osoba koja je valjano dala izjavu da prihvaća nasljedstvo, ne može ga se više odreći.
(4) Nasljedničku izjavu potpisuju, odnosno stavljaju rukoznak nasljednik ili njegov zastupnik.
(5) Ako nasljednik ili njegov zastupnik nije u stanju potpisati nasljedničku izjavu, navest će razlog ovlaštenoj osobi, koja će to zabilježiti u zapisniku.
(6) Potpis na ispravi o nasljedničkoj izjavi, kao i potpis na punomoći za davanje nasljedničke izjave mora biti javno ovjerovljen.
(7) Ako nasljednik u nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada na temelju zakona, ili na temelju oporuke, ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo na bilo kojem temelju.
(8) Sud neće zahtijevati nasljedničku izjavu ni od koga, ali nasljednik koji ju želi dati može to učiniti usmeno pred ostavinskim sudom ili pred svakim drugim općinskim sudom, odnosno predajom ostavinskom sudu ovjerovljene isprave o tome.
(9) Prilikom davanja izjave o odricanju od nasljedstva sud će nasljednika upozoriti da se može odreći nasljedstva samo u svoje ime, ili i u ime svojih potomaka.
Prigovor na popis
Članak 221.
(1) Ako stranke prigovore popisu, sud može, ako to smatra potrebnim, narediti sudskom službeniku ili javnom bilježniku da ponovno obavi popis.
(2) Ako popis imovine nije obavljen, sud može, na temelju podataka koje su mu dale zainteresirane osobe, sam utvrditi što ulazi u ostavinu.
Upućivanje na parnicu zbog spora
Članak 222.
(1) Sud će prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranke na parnicu ili postupak pred upravnim tijelom ako su među strankama sporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo.
(2) Na način predviđen odredbom stavka 1. ovoga članka sud će postupiti osobito ako su sporne činjenice:
1. o kojima ovisi nasljedno pravo, a naročito valjanost ili sadržaj oporuke ili odnos nasljednika i ostavitelja na temelju kojega se po zakonu nasljeđuje,
2. o kojima ovisi veličina nasljednog dijela, vrijednost nužnog dijela ili uračunavanje u nasljedni dio,
3. o kojima ovisi opravdanost isključenja nužnih nasljednika ili postojanje razloga za nedostojnost,
4. je li se neka osoba odrekla nasljedstva.
(3) Ako u navedenim slučajevima ne postoji spor o činjenicama, već se stranke spore o primjeni prava, ostavinski sud neće prekidati ostavinski postupak, nego će raspraviti pravna pitanja u ostavinskom postupku.
(4) Sud neće prekinuti postupak ni u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, ako se radi o činjenicama čije postojanje zakon pretpostavlja, o činjenicama koje su općepoznate, te ako su sporne činjenice koje može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, nego će na temelju predmnjeve o postojanju tih činjenica, odnosno da je sadržaj tih isprava istinit, donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno predmnjevi uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku.
Upućivanje na parnicu zbog spora o pravu na zapis ili o drugom pravu na ostavinu
Članak 223.
(1) Ako su među strankama sporne činjenice o kojima ovisi pravo na oporukom određeni zapis ili drugo pravo, sud će uputiti stranke na parnicu ili postupak pred upravnim tijelom, ali neće prekinuti ostavinski postupak.
(2) Ako u slučaju iz stavka 1. ovoga članka ne postoji spor o činjenicama nego samo o primjeni prava, ostavinski će sud ta pravna pitanja raspraviti u ostavinskom postupku.
Upućivanje na parnicu zbog spora o sastavu ostavine
Članak 224.
(1) Sud će prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranke na parnicu ili upravni postupak ako su između stranaka sporne činjenice:
1. o kojima ovisi sastav ostavine,
2. o kojima ovisi predmet zapisa.
(2) Sud neće prekinuti postupak u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, ako su sporne činjenice koje može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, nego će na temelju predmnjeve da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku.
(3) Kad sud u slučaju iz stavka 1. ovoga članka prekida postupak, prethodno će ispitati jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje djelomičnog rješenja o nasljeđivanju, pa će ga donijeti ako su ispunjene.
(4) Prekid postupka iz stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na ono što je obuhvaćeno djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju.
Koga se upućuje na parnicu. Trajanje prekida
Članak 225.
(1) Sud će uputiti na parnicu ili upravni postupak stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim.
(2) Ako sud prekine postupak, odredit će rok koji ne može biti dulji od 30 dana, u kojemu upućena stranka treba pokrenuti parnicu ili upravni postupak, te o pokretanju obavijestiti ostavinski sud.
(3) Ako stranka u određenom roku postupi po rješenju suda, prekid postupka trajat će dok parnica ili upravni postupak ne bude pravomoćno završen.
(4) Ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, prekinuti će se postupak nastaviti i dovršiti bez obzira na zahtjeve glede kojih je stranka upućena na parnicu, odnosno upravni postupak. U tom slučaju stranka koja je upućena na parnicu ili na upravni postupak može svoja prava ostvarivati u postupku na koji je upućena.
(5) Ako je ostavinski sud postupio u skladu s odredbom stavka 4. ovoga članka, a i u slučaju da je ostavinu raspravio a trebao je stranku uputiti na parnicu ili upravni postupak, pravomoćnost odluke ostavinskog suda ne sprječava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica ili upravni postupak.
V. RjeŠenje o nasljeĐivanju i zapisu
Sadržaj rješenja o nasljeđivanju
Članak 226.
(1) Rješenjem o nasljeđivanju sud utvrđuje tko je ostaviteljevom smrću postao njegov nasljednik i koja su prava time stekle i druge osobe.
(2) Rješenje iz stavka 1. ovoga članka sadrži:
1. prezime i ime ostavitelja, ime jednoga od njegovih roditelja, datum rođenja, državljanstvo i, po mogućnosti, ostaviteljev jedinstveni matični broj građanina, te za osobe umrle u braku i njihovo prezime koje su imale prije sklapanja braka,
2. oznaku nekretnina s podacima iz zemljišnih knjiga potrebnima za upis, kao i oznaku pokretnih stvari i drugih prava za koja je sud utvrdio da ulaze u ostavinu,
3. prezime i ime nasljednika, njegovo prebivalište, odnos nasljednika prema ostavitelju, nasljeđuje li ga kao zakonski ili oporučni nasljednik, a ako ima više nasljednika, i nasljedni dio svakoga pojedinog nasljednika izražen razlomkom, te po mogućnosti nasljednikov jedinstveni matični broj građanina,
4. je li i kako nasljednikovo pravo uvjetovano, oročeno ili opterećeno nalogom, odnosno inače ograničeno ili opterećeno i u čiju korist,
5. prezime i ime i prebivalište osoba kojima je u vezi s nasljeđivanjem ostavitelja pripalo pravo na zapis ili neko drugo pravo iz ostavine s točnom oznakom toga prava, te po mogućnosti njihov jedinstveni matični broj građanina.
(3) Ako u ostavinskom postupku svi nasljednici i zapisovnici sporazumno predlože diobu i način diobe, sud će i taj sporazum unijeti u rješenje o nasljeđivanju. Sud će isto tako postupiti ako diobu provede prema članku 143. i 144. ovoga Zakona.
(4) Odredbe o rješenju o nasljeđivanju primjenjuju se na odgovarajući način i na slučajeve ošasnosti (članak 20.), kao da su ostaviteljevi nasljednici općina, odnosno grad na koje je na temelju ovoga Zakona prešla ostavina.
Dostava rješenja o nasljeđivanju
Članak 227.
(1) Rješenje o nasljeđivanju dostavit će se svim nasljednicima i zapisovnicima, kao i osobama koje su tijekom postupka istakle zahtjev za nasljedstvo.
(2) Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju dostavit će se nadležnoj poreznoj upravi.
Upisi u zemljišnoj knjizi i predaja pokretnih stvari
Članak 228.
(1) U rješenju o nasljeđivanju sud će odrediti da se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju provedu u zemljišnoj knjizi potrebni upisi u skladu s pravilima zemljišnoknjižnog prava.
(2) U rješenju o nasljeđivanju sud će odrediti da se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ovlaštenim osobama predaju pokretne stvari koje su pohranjene kod suda, javnog bilježnika ili po njihovu nalogu kod treće osobe.
(3) Ako je oporukom nasljedniku naloženo ispunjenje ili osiguranje obveza u korist osoba koje se nisu sposobne same brinuti o svojim pravima i interesima, ili radi ostvarenja neke općekorisne svrhe, sud će odrediti nužne mjere osiguranja.
Mjere osiguranja kad je pravo nasljednika ili zapisovnika uvjetovano
Članak 229.
Kad je nasljednikovo pravo uvjetovano, oročeno ili opterećeno nalogom, sud će na prijedlog zainteresiranih osoba odrediti potrebne privremene mjere osiguranja.
Posebno rješenje o zapisu
Članak 230.
(1) Ako nasljednici ne osporavaju zapis, sud može i prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, na zahtjev zapisovnika, donijeti posebno rješenje o zapisu.
(2) U tom slučaju na odgovarajući će se način primijeniti odredbe o upisima u zemljišnoj knjizi i o predaji pokretnih stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda, javnog bilježnika ili po njihovu nalogu kod treće osobe.
Djelomično rješenje o nasljeđivanju
Članak 231.
Kad je sastav ostavine samo djelomično nesporan, sud će nakon što utvrdi tko su nasljednici, odnosno zapisovnici, donijeti djelomično rješenje o nasljeđivanju kojim će utvrditi nasljednike i zapisovnike, te ono za što nije sporno da je u sastavu ostavine.
Učinak pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju i zapisu
Članak 232.
(1) Smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja. Isto vrijedi i za djelomično rješenje o nasljeđivanju glede onoga što je njima utvrđeno.
(2) Što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ovoga Zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava.
(3) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im pripada neko pravo glede onoga za što je utvrđeno da je u sastavu ostavine, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.
(4) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo na temelju oporuke ili zakona, ili da im je pripalo pravo na neki zapis, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.
(5) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, no ipak nisu vezane:
- glede prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke,
- glede prava čije je utvrđenje ovisilo o tome kako će neko sporno pitanje biti riješeno u parnici ili upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio, ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju,
- ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.
Stjecanje od tobožnjeg nasljednika
Članak 233.
(1) Tko je u dobroj vjeri prigodom naplatnog stjecanja neke stvari ili prava koje pripada ostaviteljevu nasljedniku postupao s povjerenjem u istinitost pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, ne znajući da to utvrđenje nije istinito glede osobe od koje je stjecao, ipak je stekao tu stvar ili pravo kao što bi ju stekao da je otuđivatelju zaista pripadalo nasljedno pravo onako kako je navedeno u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju.
(2) Ovim se ne dira u odredbe o stjecanju povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga kao ni u odredbe o stjecanju pokretnina od nevlasnika.
VI. Nasljednikovi zahtjevi nakon pravomoĆnosti rjeŠenja o nasljeĐivanju
Naknadno pronađena imovina
Članak 234.
(1) Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će ovu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku.
(2) Ako prije nije bila vođena ostavinska rasprava, sud će je po službenoj dužnosti provesti samo ako su pronađene nekretnine ili s njima izjednačena prava.
(3) Ako prije nije bila vođena ostavinska rasprava, a pronađene su pokretnine ili s njima izjednačena prava, sud će provesti ostavinsku raspravu samo na zahtjev zainteresiranih osoba.
Naknadno pronađena oporuka
Članak 235.
(1) Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe oporuka, sud će je proglasiti, te zapisnik o proglašenju i presliku oporuke dostaviti ostavinskom sudu, a zadržati njezin izvornik.
(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka ostavinski sud neće ponovno voditi ostavinsku raspravu, nego će obavijestiti zainteresirane osobe o proglašenju oporuke i upozoriti ih da mogu svoja prava na temelju oporuke ostvarivati u parnici.
Novi nasljednik ili zapisovnik
Članak 236.
Osoba koju ne veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu, a koja smatra da ima pravo kao nasljednik ili zapisovnik, može to svoje pravo ostvarivati samo u parnici.
Djelovanje razloga za ponavljanje postupka
Članak 237.
(1) Nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili o zapisu, stranke mogu u rokovima i zbog razloga zbog kojih se može zahtijevati ponavljanje parničnoga postupka pokrenuti parnicu i u njoj ostvarivati svoja prava.
(2) U parnici iz stavka 1. ovoga članka sud će o postojanju pretpostavaka za ponavljanje postupka odlučiti kao o prethodnome pitanju.
VII. Postupak kad je nadleŽno inozemno tijelo
Mjera za zaštitu domaćih nasljednika, zapisovnika i vjerovnika
Članak 238.
(1) Kad je za odlučivanje o nasljedstvu iza određenog ostavitelja nadležno inozemno tijelo, sud na čijem je području ostavitelj umro izdat će po primitku smrtovnice oglas kojim će pozvati sve osobe u zemlji koje se smatraju ostaviteljevim nasljednicima, zapisovnicima ili vjerovnicima, da u oglasnom roku, koji ne može biti kraći od trideset dana ni dulji od šest mjeseci, a koji teče od dana objave oglasa u »Narodnim novinama«, to prijave sudu, jer će se u protivnom slučaju ostaviteljeve pokretnine predati nadležnom tijelu strane države, ili osobi koju ono ovlasti da ih primi.
(2) Oglas će se objaviti u »Narodnim novinama« i na oglasnoj ploči suda, a po potrebi i na drugi prikladan način, a jedan primjerak oglasa dostavit će se najbližem diplomatskom ili konzularnom predstavniku odnosne strane države u našoj zemlji.
(3) Neće se izdati oglas ako vrijednost ostavine, bez odbitka dugova, ne premašuje iznos od 20.000,00 kuna.
(4) Ako se oglas ne objavi, ostavina se ne smije predati prije nego što proteknu tri mjeseca od dana smrti stranog državljanina.
Zadržavanje ostavine
Članak 239.
(1) Ako koja osoba prijavi sudu da se smatra ostaviteljevim nasljednikom ili zapisovnikom, sud će za vrijeme dok tijelo strane države ne odluči o tom njezinu pravu, zadržati one ostaviteljeve stvari koje bi bile dovoljne tom njezinu pravu.
(2) Pošto tijelo strane države donese pravomoćnu odluku o njezinu pravu, sud će u pogledu prijavljenog zahtjeva izvršiti ovu odluku glede zadržanih stvari, a ostatak će potom predati tijelu strane države.
(3) Ako koji ostaviteljev vjerovnik prijavi svoju tražbinu, sud će zadržati onoliko ostaviteljevih stvari koliko je potrebno za pokriće te tražbine sve dok ona ne bude podmirena ili osigurana.
G l a v a t r e ć a
JAVNI BILJEŽNICI KAO SUDSKI POVJERENICI
I. ProvoĐenje ostavinskih rasprava
Javni bilježnici u svojstvu sudskog povjerenika
Članak 240.
Ovlašćuje se predsjednik općinskog suda, da nakon ocjene stanja u svom sudu (primjerice broja sudaca, savjetnika i pripravnika, broja i duljine trajanja zaostalih predmeta i slično) može sve ili određeni broj ostavinskih predmeta povjeriti na rad javnim bilježnicima sa sjedištem kancelarija u sjedištu konkretnog suda.
Djelokrug javnog bilježnika
Članak 241.
(1) Javni bilježnici kao sudski povjerenici provode radnje i donose odluke u ostavinskom postupku sukladno odluci suda o povjeravanju i odredbama ovoga Zakona.
(2) Sud može iz važnih razloga uvijek oduzeti javnom bilježniku daljnje provođenje ostavinske rasprave koje mu je povjereno i raspravu sam provesti ili povjeriti drugom javnom bilježniku.
(3) Važni razlozi iz stavka 2. ovoga članka primjerice jesu: nemogućnost javnog bilježnika da zbog bolesti ili kojega drugog razloga obavlja posao, očito zanemarivanje zakonskih obveza od strane javnog bilježnika ili drugi važni razlozi po ocjeni suda.
(4) Protiv odluke suda iz stavka 1. i 2. ovoga članka nije dopuštena žalba.
Postupak
Članak 242.
(1) Javni bilježnik povjerene mu radnje u nasljednim stvarima provodi u skladu s odredbama ovoga Zakona po kojima sud provodi taj postupak.
(2) U postupku koji se provodi pred javnim bilježnikom stranka može biti zastupana po odredbama koje se primjenjuju na zastupanje u izvanparničnom postupku.
Rokovi za provedbu postupka
Članak 243.
(1) Povjereni postupak provođenja ostavinske rasprave javni je bilježnik dužan provesti u roku koji mu sud za to odredi računajući od dana primitka predmeta.
(2) U slučaju da javni bilježnik iz opravdanih razloga ne uspije u roku iz stavka 1. ovoga članka provesti sve radnje, dostavit će o tome izvješće sudu u kojem će obrazložiti razloge zbog kojih nije dovršio postupak.
Ovlasti i dužnosti javnog bilježnika
Članak 244.
(1) Kao povjerenik suda u ostavinskom postupku javni bilježnik na temelju odluke suda o povjeravanju provodi radnje i donosi odluke propisane ovim Zakonom.
(2) U slučajevima iz članaka 222., 223. i 224. ovoga Zakona javni bilježnik vratit će spis nadležnom sudu.
(3) U slučajevima iz članaka 140., 143. i 144. ovoga Zakona javni bilježnik može donositi odluke samo uz suglasnost svih stranaka u postupku. U protivnom vratit će spis nadležnom sudu.
(4) Nakon pravomoćnosti rješenja kojim je postupak okončan, odnosno povodom izjavljenog prigovora, kao i u drugim slučajevima kada po odredbama ovoga Zakona vraća spis nadležnom sudu, javni bilježnik vratit će spis nadležnom sudu, a u javnobilježničkom spisu zadržati prijepis spisa.
Službeno područje javnog bilježnika
Članak 245.
(1) Sud će provođenje ostavinskih rasprava povjeravati javnim bilježnicima prema odredbama Zakona o javnom bilježništvu o službenom području javnog bilježnika.
(2) Kad na području suda imaju svoja sjedišta više javnih bilježnika, predmeti će im se dodjeljivati u rad ravnomjerno po abecednom redu prezimena javnog bilježnika.
(3) Svake tri godine na prijedlog predsjednika nadležnoga županijskog suda i Hrvatske javnobilježničke komore ministar nadležan za poslove pravosuđa može promijeniti raspored rada javnih bilježnika.
II. PoloŽaj i rad javnog biljeŽnika kao sudskog povjerenika
Važenje zakona
Članak 246.
(1) Ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, za rad javnog bilježnika kao sudskog povjerenika važe propisi kao za sudove.
(2) O razlozima za izuzeće javnog bilježnika odlučuje sud koji ga je postavio za svoga povjerenika.
Dostavljanje
Članak 247.
Pozive i druge isprave koje sastavlja kao sudski povjerenik javni bilježnik dostavlja strankama prema propisima o sudskoj dostavi.
Oslobođenje od troškova državnih pristojbi
Članak 248.
U izvršenju povjerenog posla javni je bilježnik ovlašten pribavljati potrebne podatke i isprave od drugih nadležnih tijela. Podnesci kojima to traži oslobođeni su od troškova državnih pristojbi.
Nadzor suda
Članak 249.
(1) Javni bilježnik ne može, osim iz osobito opravdanih razloga, odbiti povjereni posao.
(2) O opravdanosti razloga iz stavka 1. ovoga članka odlučuje sud koji mu je povjerio posao.
(3) Nadzor nad radom javnog bilježnika kao sudskog povjerenika obavlja sud koji mu je povjerio posao.
(4) Kad javni bilježnik odbije povjereni posao ili kad mu sud oduzme povjereni posao, sud će narediti javnom bilježniku predaju spisa i po službenoj dužnosti izvršiti svoj nalog.
(5) Sud može novčanom kaznom kazniti javnog bilježnika koji odbije izvršiti nalog suda ili odbije predati sudu spise o povjerenom poslu. Glede te kazne primjenjuju se na odgovarajući način odredbe Ovršnog zakona o kazni.
(6) Protiv rješenja o kazni dopuštena je žalba drugostupanjskom sudu.
(7) Protiv rješenja drugostupanjskog suda nisu dopušteni izvanredni pravni lijekovi.
Prestanak rada javnog bilježnika
Članak 250.
U slučaju prestanka rada javnog bilježnika i promjene službenoga sjedišta javnog bilježnika, kojem je sud povjerio provođenje ostavinskog postupka, postupit će se po odredbama Zakona o javnom bilježništvu koje se odnose na postupak s javnobilježničkim spisima nakon što se uprazni javnobilježničko mjesto.
III. Nagrada i troŠkovi javnog biljeŽnika kao sudskog povjerenika
Nagrada i troškovi
Članak 251.
(1) Nagrada i troškovi javnog bilježnika kao povjerenika sudske vlasti u provođenju ostavinskog postupka određuju se tako da se jedna nagrada u pravilu odnosi na sve radnje javnog bilježnika u pojedinom ostavinskom postupku.
(2) Pravilnikom o nagradi za provođenje ostavinskog postupka propisat će se za koje radnje javni bilježnik ima pravo na posebnu nagradu (popis ostavine i sl.).
(3) Kad u ostavinskom postupku javni bilježnik postupa kao povjerenik suda, ne plaća se javnobilježnička pristojba.
Pravilnik
Članak 252.
(1) Visinu nagrade i naknade troškova za radnje iz prethodnog članka propisat će ministar nadležan za poslove pravosuđa po pribavljenom mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Hrvatske javnobilježničke komore.
(2) Javni bilježnik smije za službene radnje koje je proveo u ostavinskom postupku kao povjerenik suda računati i naplaćivati samo nagradu po propisanoj tarifi. Zabranjeno je javnom bilježniku sklapanje pogodbe sa strankama o plaćanju nagrade i troškova drukčije nego je propisano tarifom.
D I O P E T I
PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 253.
(1) Prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivat će se po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva.
(2) Postupovne odredbe ovoga Zakona primjenjivat će se na sve slučajeve nasljeđivanja o kojima nije do časa primjene ovoga Zakona doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, niti je nasljeđivanje sporazumom, diobom ili na drugi način konačno uređeno.
(3) Sud će povjeriti javnim bilježnicima ostavinske predmete u kojima do dana primjene ovoga Zakona nije poduzeo ni jednu radnju.
Članak 254.
(1) Do dana primjene ovoga Zakona valjanost oblika oporuke i opoziva oporuke prosuđivat će se po odredbama Zakona o nasljeđivanju (»Narodne novine«, br. 52/71., 47/78. i 56/00.).
(2) Do dana primjene ovoga Zakona valjanost ugovora o ustupu i raspodjeli imovine za života, ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovora o odricanju od nasljedstva i ugovora o prijenosu nasljednog dijela prije diobe prosuđivat će se po odredbama Zakona o nasljeđivanju (»Narodne novine«, br. 52/71., 47/78. i 56/00.).
Članak 255.
(1) Ministar nadležan za poslove pravosuđa donijet će pravilnik iz članka 68. stavka 2. ovoga Zakona u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
(2) Ministar nadležan za poslove pravosuđa donijet će pravilnik iz članka 252. stavka 1. ovoga Zakona u roku od četiri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
(3) Hrvatska javnobilježnička komora osnovat će Hrvatski upisnik oporuka u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu pravilnika iz stavka 1. ovoga članka.
Članak 256.
Na području općinskih sudova gdje do dana stupanja na snagu ovoga Zakona nisu imenovani javni bilježnici ostavinske postupke provode nadležni sudovi sve do imenovanja javnih bilježnika za područja tih sudova.
Članak 257.
(1) Rokovi koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovoga Zakona istječu kad istekne vrijeme određeno ovim Zakonom, ali ako je po odredbama koje su prestale vrijediti već počeo teći rok koji je dulji, onda protekom tog roka.
(2) Kad je ovim Zakonom određen rok koji po odredbama koje su prestale vrijediti nije bio predviđen, taj rok ne može početi teći prije stupanja na snagu ovoga Zakona.
Članak 258.
Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske bez odgode će obavijestiti Vladu Sjedinjenih Američkih Država kao depozitara prema Konvenciji o jednoobraznom zakonu o obliku međunarodne oporuke da su ovlaštene osobe za sastavljanje međunarodne oporuke u Republici Hrvatskoj suci općinskih sudova, sudski savjetnici u općinskim sudovima i javni bilježnici, a u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnici Republike Hrvatske.
Članak 259.
(1) Danom primjene ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o nasljeđivanju (»Narodne novine«, br. 52/71., 47/78. i 56/00.).
(2) Posebni propisi o nasljeđivanju ostaju na snazi.
Članak 260.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«, a počet će se primjenjivati nakon šest mjeseci od dana stupanja na snagu.
Klasa: 552-01/02-01/01
Zagreb, 11. ožujka 2003.
HRVATSKI SABOR
Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Zlatko Tomčić, v. r.
- Detalji
- Autor: krznar
- Kategorija: Uncategorised
- Pregleda: 24
Nekretnine
Pregled službenih dokumenata
NN 81/15Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (pročišćeni tekst)Službeni pročišćeni tekstNN 94/17Ispravak Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (pročišćeni tekst)IspravakNN 52/25Zakon o izmjeni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravimaIzmjenaNN 63/19Zakon o zemljišnim knjigamaIzvorni tekstNN 128/22Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigamaIzmjene i dopuneNN 155/23Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službamaPovezani propis uz zemljišne knjige — čl. 52. st. 4.: dodatak na plaću službenika zemljišnoknjižnih odjela.NN 127/24Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigamaIzmjene i dopune